Piše: Aleksandar Radoman
Na temu vjerskog fanatizma rado bih izložio kakvu mudrijašku teoriju, nakrcanu prigodnim citatima nespornih autoriteta, da nam društvena atmosfera u današnjoj Crnoj Gori dozvoljava tu vrstu intelektualnoga komfora. Umjesto da se u dokolici razmećemo imagološkim instrumentarijem, naslonjenim na postkolonijalne uvide, mi se danas suočavamo s ekspanzijom novoga talasa stare ideologije, možda blago našminkane i tehnološki modernizovanije, no trag njenoga prisustva, obilježen pogromima onih koji se nijesu uklapali u poželjni koncept rase i krvi, koji, dakle, nijesu bili prihvatljiva Drugost, danas ne želi da vidi samo onaj ko to neće. Takvo je stanje samo kulminacija djelovanja i rada nedavno upokojenoga prvosveštenika SPC u Crnoj Gori Amfilohija Radovića.
To što je s najviše adrese izvršne vlasti stigla poruka da je riječ o „vanserijskoj“ ličnosti, „najznačajnijoj poslije Njegoša“, i formalna je potvrda da novoj vlasti nijesu potrebni nikakvi „ekspertski“ planovi i programi. Njena je uloga, zapravo, da realizuje Amfilohijev „duhovni“ amanet.
Na samome početku ratnih sukoba u Jugoslaviji, SPC je donijela odluku da za mitropolita crnogorsko-primorskoga imenuje Amfilohija Radovića, tadašnjega episkopa banatskog, koji je ustoličen u Cetinjskome manastiru 30. 12. 1990, iako je još bio živ Danilo Dajković, tadašnji mitropolit crnogorski. Odmah po dolasku u Cetinjski manastir, bivše śedište crnogorskih vladara i autokefalnih mitropolita, on je izazvao građanske sukobe postavljanjem srpske zastave na manastir. Na Badnji dan 1992. godine primio je u manastir vođu Srpske dobrovoljačke garde – ozloglašenoga kriminalca i zločinca Arkana i njegove do zuba naoružane „Tigrove“.
POLITIČKO DJELOVANJE
Ti kriminalci, obilježeni ratnim zločinima protiv civilnoga stanovništva u Hrvatskoj i BiH, obezbjeđivali su Amfilohijeve skupove na Cetinju i u Podgorici. Guslanje na dubrovačkome ratištu, blagosiljanja srpskih dobrovoljačkih i paravojnih jedinica pred ratne pohode, zapaljivi govori puni mržnje, vrijeđanje, omalovažavanje, kletve, rehabilitacija ratnih zločinaca iz Drugoga svjetskog rata koji su pripadali zloglasnome četničkom pokretu Draže Mihailovića, koji je u tome ratu samo u reonu današnje śeverne Crne Gore i jugozapadne Bosne poklao preko 20.000 muslimana... obilježile su Radovićev boravak na Cetinju gotovo pune tri decenije.
Svrha je Amfilohijeva boravka u Crnoj Gori bila misionarska, ali ne i evanđeoska: kroz političko djelovanje zaođenuto tobožnjim vjerskim službama njegov je cilj bio utapanje Crne Gore u srpsku pokrajinu, nacionalnih Crnogoraca u Srbe te reinterpretacija slobodarske prošlosti koja će kao krajnji cilj rezultirati rehabilitacijom zločinačkoga četničkog pokreta koji se na strani fašista i nacista borio za Veliku Srbiju. U inauguracijskome govoru na Cetinju to je i nagovijestio: „...Ako nema mira među mrtvima, neće biti mira ni među živima...“, a znatno kasnije i sasvim jasno i određeno: „Đeneral Draža Mihailović je samljeven žrvnjem naci-fašističke ideologije, bezbožne fašističke ideologije i ništa manje bezbožne komunističke ideologije. Neka njegov neznani grob nađe mira, a narod njegov neka sve dublje i dublje shvata ko je bio i ostao vožd Trećeg ustanka srpskog. Đeneral Draža Mihailović! Bog da mu dušu prosti!“
Da su mu ratni zločinci koji su učestvovali u genocidu i etničkim čišćenjima nesrpskoga stanovništva posebno pri srcu, potvrdio je više puta. Crnogorske hramove nudio je kao utočište tim zločincima, što je javno priznao kad je u pitanju Radovan Karadžić i demonstrirao kad je u pitanju Željko Ražnatović Arkan i njegova zlikovačka ratna garda. Mošti najznačajnijega crnogorskog sveca iznosio je iz crnogorskoga manastira preko državne granice, na teritoriju tzv. Republike Srpske, kao blagoslov Radovanu Karadžiću. Nad odrom majke ratnoga zločinca Karadžića uporedio ju je s likovima iz srpske usmene tradicije, majkom Jugovića i majkom Jevrosimom koje su „svoj porod vaspitavale da na svetim načelima hrišćanske etike žive i umiru“. Nije potrebno tumačiti o kakvim je etičkim načelima riječ. Tumačenje je dao Haški tribunal za ratne zločine.
MNOGO META
U monološkome svijetu srpskoga prvosveštenika u Crnoj Gori mjesta je bilo samo za jednu istinu, a svako kritičko preispitivanje vodilo je ka bezbožništvu i izdaji. Rušeći svim silama multivjerski sklad u Crnoj Gori, Amfilohije je nametao sliku o muslimanima kao „lažnim ljudima“, „lažne vjere“. No na meti njegovih otrovnih propovijedi bili su i Crnogorci, Bošnjaci, Hrvati, Albanci, žene, pripadnici LGBT zajednice, a nerijetko je svoju nesputanu mržnju usmjeravao i prema progresivnim idejama zapadne civilizacije, proglašavajući prosvjetiteljstvo i sekularizam sotonističkim tekovinama. Tražeći u nesavršenosti čovjeka opravdanje za neminovnost rata, Amfilohije je došao do pojma „opravdanih ratova“ „protiv opštega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otečestva našega“.
Izvjesno je, dakle, da je mitropolit Amfilohije Radović bio jedan od najdosljednijih sljedbenika ideologije vječnoga fašizma, onako kako ga je opisao Umberto Eko u svome glasovitom eseju, budući da nema nijednoga elementa te ideologije koji nije afirmisan u njegovim iskazima. Pritom se iz njegovih javnih nastupa razabira izuzetno česta upotreba pojmova krv, tlo, nacizam, fašizam, Hitler, Musolini...
Da ne ostanu samo na retoričkoj ravni, Radović i SPC su se potrudili i u brojnim praktičnim poduhvatima, pa navodimo tek njih nekoliko – od učešća u pripremi i realizaciji ratova na prostoru bivše Jugoslavije, pa do simboličkih radnji: parastosa fašističkome kolaborantu Draži Mihailoviću, kanonizacije fašističkih zločinaca popa Šiljka i popa Mace, za koje je dokazano da su kao pripadnici četničkoga pokreta nad civilima u toku rata vršili brutalne zločine, divinizacije i kanonizacije fašističkih simpatizera Nikolaja Velimirovića (nosilac Hitlerova Gvozdenog krsta i tvrdokorni antisemita) i Joanikija Lipovca, talijanskoga i njemačkoga kolaboracioniste te promotera antisemitizma...
UKUS PONIŽENJA
U govorima u kojima je svoju pastvu podjarivao na rušenje temeljnih vrijednosti crnogorskoga društva, Amfilohije je dosljedno 1941. godinu i ono što je uslijedilo nakon nje obilježavao kao trenutak kad je Crna Gora krenula u „obezboženje i bratoubilaštvo“, potencirajući da su rezultati antifašističke borbe po njemu civilizacijski ćorsokak koji treba odbačiti. U tome ga slijedi i novi crnogorski premijer koji je svoj uspjeh na izborima proglasio oslobođenjem Crne Gore poslije 75 godina. Mislio je valjda na 75-godišnje ropstvo pod stegama antifašizma!? Iskazom da bi u Podgorici bilo bolje podići spomenik Musoliniju nego Titu Amfilohije je i formalno potvrdio što mu je bilo bliže – fašizam ili antifašizam!?
Kao neko ko nesumnjivo simbolizuje cijelu jednu političku platformu, kojoj je uz pomoć nekolicine tajkuna-renegata danas dato da upravlja Crnom Gorom, Radović je u svojim izjavama i djelovanjem objasnio vrijednosni repertoar SPC u Crnoj Gori, a time i novu zvaničnu političku realnost: ksenofobija, mržnja prema svemu Drugom, mizoginija, antiislamizam, anticrnogorstvo, homofobija, istorijski revizionizam i veličanje četnika od kojih su oni „birani“ i posvećeni, slavljenje osuđenih ratnih zločinaca iz potonjih balkanskih ratova, odijum prema prosvjetiteljstvu, antievropejstvo, odbacivanje moderniteta i sl.
Prihvatanje tih „vrijednosti“ Radović je uvijek promovisao kao preduslov za „nacionalno pomirenje“. Razumije se, Amfilohijeva opredjeljenja mogla su biti tek privatna stvar da ih je praktikovao u kakvoj monaškoj ćeliji, daleko od „grada i svijeta“. No u zemlji koja se gordi antifašističkim tekovinama, multikulturalizmom i građanskim ustrojstvom, ostaje gorak ukus poniženja pred činjenicom da navodnu demokratizaciju i „pomirenje“ društva nova vlast realizuje slijedeći Amfilohijev „duhovni“ amanet.
