Škrinje su naručivane ili kupovane prvenstveno za spremanje prćije, koja se ženskoj djeci od malena pripremala. Roditelji su vodili računa da ćerkin miraz bude što bolji, jer se prema njegovoj vrijednosti cijenilo imovno stanje porodice. Po arhivskim i literaturnim izvorima, razvoj škrinje u Crnoj Gori se može pratiti od XV do XIX vijeka. Specifičnost crnogorske škrinje karakteriše brojnost naziva i način njene izrade. U primorju i zaleđu preovladava naziv škrinja, skrinja, baul, baun, bajuo, a u sjevernim predjelima su se najčešće upotrebljavali izrazi sehara, sanduk, kovčeg ili kufer. Riječi škrinja i baul imaju latinski korijen, preuzete iz italijanskog jezika, dok su sehara i sanduk turske riječi arapskog porijekla.
Prema načinu izrade u upotrebi su bile jednostavne ruralne škrinje sa i bez ukrasa i zanatskim umijećem oslikane i rezbarene škrinje. Obje vrste karakteriše pravougaoni oblik sa ravnim poklopcima i stranama. Rađene su u različitim veličinama, od malih za čuvanje novca, dokumenata i nakita, do dugačkih i do dva metra za odlaganje tekstila i drugih dragocjenosti. Bile su sa nogarima ili bez njih. Kod većine škrinja iznutra se pri vrhu bočne strane nalazi pregrada za odlaganje sitnijih predmeta, čiji zaklop služi za pridržavanje poklopca škrinje kada je otvorena. Pravljene su od raznih vrsta drveta: orahovo, jasenovo, čamovo, bukovo, javorovo, rjeđe kestenovo. Stranice su im spajane tehnikom užljebljivanja. Sa bočnih strana imaju po jednu metalnu ručku, radi lakšeg prenošenja.
Škrinje ruralnog tipa, jednostavne izrade, pravili su samouki majstori u svojim domovima, najčešće u zimskom periodu, kada nijesu obavljali poljske radove. Koristeći kućne alatke poput testere, sjekire, svrdla, dlijeta, tesle i noža, radili su obične sanduke za odlaganje hrane, žitarica, brašna, suvog mesa i raznih predmeta potrebnih na selu. Osim jednostavnih izrađivali su i škrinje za čuvanje ruha grublje izrade, ukrašavane tehnikom usijecanja i plitke rezbe, rijetko duborezom. Ornamenti su različiti, najčešće geometrijski, linije, trouglovi, četvorouglovi i krugovi. Zastupljene su i uvijene lozice i cvijeće. Nerijetko, ovi motivi su i ofarbani živim bojama. U nekim predjelima sjevernog dijela Crne Gore, poput durmitorskog i kolašinskog kraja, tzv. kovčezi nijesu ukrašavani drvorezbarskim geometrijskim ili biljnim ornamentima. Skladan odnos dimenzija, sa teksturom i tonovima prirodnog drveta, jednostavne obrade, davali su estetsku dimenziju kovčegu i ostavljali utisak plemenitog i lijepog.
Zanatske škrinje su fine izrade i dijele se na dva tipa, skadarski i primorski. Proizvodili su ih specijalizovani majstori škrinjari u svojim radionicama, gdje su ih najčešće i prodavali. Ove škrinje su prodavane i na pazarima u Skadru, Podgorici, Rijeci Crnojevića, Virpazaru, Cetinju i Kotoru. Skadarski tip škrinja je porijeklom iz Skadra, odakle su u početku nabavljane. Kasnije su po uzoru na njih izrađivane u domaćim radionicama. Poznati majstori bili su u Starom Baru i Ulcinju. Ovaj tip škrinja je prepoznatljiv po oslikavanju floralnim ornamentom, sa smirenim ili intenzivnim koloritom, zelene, bijele, plave, žute i crvene boje. Na prednjoj strani škrinje uvijek je istaknut središnji dio Davidovom zvijezdom simbolom sreće, krugom, rozetom sa sitnijim cvjetovima ili drvom života sa stubićima koji prave kapiju. Lijevo i desno su vrlo često raspoređeni ornamenti sa vazama nabujalog cvijeća. Osim na prednjoj i bočnim stranama, često je dekorisana i unutrašnja strana poklopca. Ove škrinje imaju naglašene nogare ili su bez njih.
Na prostoru šire okoline Bara egzistirale su i oslkane škrinje nabavljane iz Turske, tzv. carigradske škrinje, koje su povratnici sa rada iz Carigrada donosili u XIX i početkom XX vijeka. Primorskom tipu pripadaju rezbarene škrinje, rađene u finom duborezu, čije su se najpoznatije radionice nalazile u Boki Kotorskoj. Na glasu su bile dobrotske škrinje. Skoro uvijek su ornamentisane na prednjoj strani istim karakterističnim motivom. Na bočnim stranicama nijesu rezbarene. Duborez je zastupljen cijelom površinom čela, u simetričnoj kompoziciji, gdje se smjenjuju floralni i figuralni motivi sa stilizovanim ili realno prikazanim čempresima, vazama cvijeća, uvijenim viticama i sučeljenim pticama pjevačicama. Zupčasti urezani motiv uokviruje ornament. Prednji nogari su uvijek u obliku stilizovanih lavljih šapa, dok su zadnji ravni. Najčešće su rađene od orahovog drveta, premazivane crnom ili tamno braon bojom. Rezbarene škrinje sa istim načinom rada izrađivane su i duž Dalmatinskog primorja, pa su često nabavljane i otuda. Kod ove vrste škrinja postoje i one čija je rezbarija obojena. Kod njih je unutrašnjost poklopca ukrašavana oslikavanjem. Na naglašenom središtu poklopca nalazi se malo ogledalo s istaknutim oslikanim okvirom sa stranicama koje su po sredini zaobljene. Sa strana središnjeg motiva naslikane su trbušaste vaze sa raskošnim raznobojnim buketima cvijeća i lisnatim granama na kojima stoje ptice.
Primorskom tipu pripadaju i škrinje sa geometriziranom ornamentikom plitke rezbarije. Baunom ili bajulom su se nazivali i putnički sanduci, odnosno koferi većih dimenzija, sa ravnim ili zaobljenim poklopcem i bez nogara, koje su slali svojim porodicama i donosili sa sobom pečalbari iz inostranstva. Kod ovih škrinja drvena ili kartonska konstrukcija spolja je bila obložena životinjskom kožom ili platnom, učvršćena metalnim ili drvenim trakama sa ornamentisanim aplikacijama, a iznutra obavezno presvučene dezeniranim papirom ili svilenim platnom. Ovom tipu pripadaju i tzv. mornarske škrinje, u kojima su pomorci nosili lične predmete neophodne prilikom dugih putovanja. Takve škrinje su se po završetku putovanja mogle naći i u nekim primorskim domaćinstvima kao sastavni dio pokućstva i za odlaganje djevojačke spreme. Mornarske škrinje sa spoljnje strane rijetko su ukrašavane, da se ne bi oštetio ornament tokom transporta. Na unutrašnjem dijelu poklopca ponekad su bile oslikane motivom kraja iz kojeg mornar potiče ili broda na kojem je plovio. Pri vrhu bočnih strana unutar škrinje nalazilo se nekoliko pregrada, za smještaj novca i dragocjenosti. U Crnoj Gori se mogu naći i škrinje iz drugih krajeva, čiji je način izrade i ukrašavanja karakterističan za područja odakle su nabavljene. Imućnije porodice sjevernih gradskih sredina tzv. sehare su naručivale i kupovale vrlo često u pograničnim radionicama Srbije u Novom Pazaru i sa Kosova i u Bosni iz Foče i Sarajeva. Na ovim škrinjama, seharama, susrijeće se izrezbarena ili oslikana ornamentika, ili su oblijepljene papirnim tapetama sa cvjetnim motivima. Pored floralnih zastupljeni su i geometrijski motivi sa krugovima, kockama, trouglovima pod uticajem orijentalne kulture, jer u islamu nije dozvoljeno slikanje likova i živih bića. Izrada ovih škrinja bila je specifična za gradske sredine pod uticajem turske vlasti. Glavni predstavnik islamske zanatske umjetnosti bila je sarajevska čaršija.
Osim trgovinom, škrinje iz drugih sredina u Crnu Goru su dolazile i ženidbom pojedinaca iz udaljenijih krajeva ili dolaskom i nastanjivanjem majstora škrinjara. Vremenom se osnovna namjena škrinje za čuvanje nevjestinske spreme potiskuje, čime gubi svoj prvobitni značaj i mijenja sadržaj. U njoj se počinju odlagati stvari koje se rijetko ili uopšte ne koriste, pa se škrinja iz glavnog premješta u neki skriveni prostor domaćinstva. Postepenim procesom modernizacije u kulturi stanovanja uništeni su brojni autentični primjerci škrinja, koje su nekada uživale centralno mjesto i predstavljale najljepši dio pokućstva u svim crnogorskim domovima. Mnoge su otuđene i postale dio stambenog dekora van naših granica. Zahvaljujući profesionalizmu muzealaca i savjesnih pojedinaca vrijedni primjerci ovog segmenta crnogorske etnografske baštine danas se čuvaju u brojnim muzejima širom Crne Gore i okruženja. Izvjestan dio je ostao sačuvan u privatnom vlasništvu, kao nasljeđe i uspomena na pretke, lijepo i korisno spajajući tradiciju sa savremenim.
Iz razgovora sa Draginjom Radonjić, kustos istoričar
(Tekst je preuzet iz 49. broja „katkadnika“ Zupci Times jedinstvenog elektronskog magazina ne samo za barske okvire koji objavljuje redakcija na čijem je čelu Ilija Markov Vukotić. Ove zavisne novine po cijeni daj šta daš,, kako ih izdavač i uredništvo reklamiraju, i sada su „upakovane“ u PDF format , na četiri stranice, i distribuiraju se elektronskom poštom. Od samog početka, Zupci Times objavljuju zapise o zavičajnoj istoriji, tradiciji, receptima, vicevima, izrekama i lokalnim legendama, i to na arhaičnom jeziku koji se u ovoj reviji brižljivo baštini od prvog broja.)
