Kiš bi rekao, kakav dobro obavlljen posao Smrti, u samo četiri dana – Nelson Mandela i Jovo Kapičić! Malo kome je toliko puta Crna Dama kucala na vrata i vraćala se neobavljena posla. Morala je gotovo cio vijek da trenira strpljenje, ne bi li se okitila sa takva dva trofeja. Da čeka, usuđujem se reći, na tren kad njima utakmica više i neće biti tako važna.
Ne sporim da je samo odlazak Nelsona Mandele globalna vijest. Ogromno poštovanje gajim prema čovjeku koji je dohakao aparthejdu. Ali, nimalo lokalpatriotski, mislim da je život i iskušenije Jova Kapičića mnogo bolji predložak za film. Komunista od oca teologa, zadojen crnogorstvom u Gaeti, svojom i tuđom krvlju zapečatio zakletvu Jugoslaviji, šarmer i ženskaroš, vojnik pred Titom, narodni heroj pred Miloševićem. Da, C.V. Jova Kapičića nije žitije sveca, ali jeste dokaz da se i u totalitarnom društvu može biti svoj. General je pune 94 godine bio samo ono u šta je granitno vjerovao.
Mandela i Jovo ne samo da su zamalo iste godine rođeni, ne samo što zamalo nijesu umrli u istom danu, nego im je obojici zatvor bezmalo odredio sudbinu. Samo, tu prestaje svaka sličnost između dvojice kolosa borbe za slobodu! Višedecenijsko robovanje učinilo je Nelsona Mandelu svjetskom ikonom, predsjednikom Južne Afrike i nobelovcem. Državna zadaća koja je dopala Jovu Kapičiću u vezi sa Golim otokom, tom dušegupkom informbirovaca, poslužila je neprijateljima kao motiv za njegovu ljudsku diskreditaciju!
I jedino to je Jova pogađalo. U ideološkoj ravni za njega nikad nije bilo dileme: ti su ljudi izdali Judoslaviju Sovjetskom Savezu, Tita Staljinu i zaslužili su robiju. Za taj dio optužbi nikad nije davao pet para! Ali, podmetanja da je odobravao, pa čak i naređivao mučenja svojih dojučerašnjih saboraca, vezanih i bespomoćnih, udarale su na njegovu čast i viteštvo. A Jovu je do toga bilo stalo više nego do života.
Prilično sam siguran da se niko ne bi sjetio Jovove veze sa Golim otokom, da je krajem osamdesetih i početkom devedesetih podržao Miloševića?! Ali nije. Zato je platio cijenu. Ipak, koliko su ga na jednoj strani mrzjeli i blatili, toliko su ga na drugoj obožavali. Čak i oni Jovovi intervjui i govori koje su sačuvani kao video i tonski zapis, radije se prepričavaju, oko njih se plete nit legende i – sada će još više. Nijesu baš svi komunisti bili ljudi posebnog kova - Jovo Kapičić jeste!
I od Jovovih mana bi se dao napraviti – lijep tekst! Žene, kocka, provod, diplomatski skandali s najboljim mogućim povodom… Upravo činjenica da nije bio uštogljeni “raa-zumem” tip, nego ego manijak sposoban da igra timski, ali predodređen da privuče svijetla reflektora, činila ga je osobenim. Ako ijedan intervju nikad neću zaboraviti, onda je to onaj prvi koji sam 94. radio sa Jovom, na tek otvorenoj Anteni. Ni prije ni poslije nijesam video narodnog heroja kako plače, dok se miri sa slušaocem, sinom informbirovca. Kao da je juče bilo! I tada je Majo, kao jutros, bio za miks pultom i uključivao, skoro tri sata, ljude koji su željeli da ga pitaju, pozdrave, naruže.
Strast sa kojom je volio Crnu Goru i mrzio izdajnike ponekad je bila nepodnošljiva za one koji su mrzjeli njega. Jedan takav, napao ga je, sa leđa, prije dvije godine i ozbiljno povrijedio. Ustao je i poručio da se ne boji sinova onih koje je pobijedio kad su se gledali preko nišana ili tukli prsa u prsa.
Ako ima ičeg bezvrijednijeg u ljudskoj vrsti, od primjerka spremnog da devedesetdvogodišnjeg starca napadne s leđa, onda je to šljam koji anonimno činodjejstvuje na forumima portala, pišući svakave skarednosti ispod vijesti o Jovovoj smrti. Od takvih ga, zapravo, ne treba braniti! Samo je njihov strah od mrtvoga generala, ravan poštovanju onih koji su ga stvarno poznavali.
