Crnogorska pjesnikinja, Hajdana Simović, u razgovoru za Portal Analitika, povodom njenog književnog prvijenca „Ante Rem“, govori o motivima nastajanja djela, spoju religije i filozofije, kao i o crnogorskom društvu.
Rođena Nikšićanka otkriva našim čitaocima da su duh tog grada i drumovanja Vita Nikolića razlog zbog kog je počela da piše.
Simović je autorka brojnih tekstova i kolumni. Za naš portal kaže da nastavak njenog prvog romana, radnog naziva Post Rem, tematski obrađuje crnogorsko društvo.
ANALITIKA: Iza Vas je prvijenac “Ante Rem”, kako ste zadovoljni prodajom i reakcijama čitalaca?
SIMOVIĆ: Svoj književni prvijenac nijesam htjela da komercijalizujem. Kada sam pomislila da će se knjiga naći na izlogu knjižare, najprije se pojavio strah, jer šta ako je uzme neki čitalac koji će u njoj da traži uvod, razradu i kraj? Ako potom Ante Rem smjesti blizu knjiga kožnih poveza, pa mu lice bude zgrčeno jer mu je knjiga nerazumljiva. No, ipak, prije nego što sam se odlučila da je prodam, ostalo je svega 49 primjeraka…
Klasične promocije nije bilo zbog “godine koju su pojeli skakavci”, ali će je sigurno biti… Knjiga je napisana, objavljena, ona je sada iza mene. Jednako postojim i prije i poslije nje, ali mi se dešava da me neko možda baš po njoj prepozna. Ne čini mi radost prepoznavanje, već spoznaja da još uvijek potrošački duh nije ubio ljepotu riječi u nama.
ANALITIKA: “Ante Rem” je kako naslovom tako i sadržajem dosta intrigantna i mistična knjiga... Da li ste nailazili na neželjene reakcije i ako jeste kako ste se borili sa njima?
SIMOVIĆ: Ponekad ljudi pogriješe naziv, pa umjesto Ante Rem, nazovu je Pante Rei, što uopšte nije loše, jer zaista sve teče i sve se mijenja, pa i knjiga u vremenu… Sebe prihvatam u vremenu prošlom, vremenu sadašnjem, intrigantno je nešto što je postojalo, ali tragam za onim što je iznad postojanja, onim prostorom gdje te riječ dodiruje, a ti se ne pomjeraš jer se plašiš da će otići i ostaviti te malog i nedoraslog pa ćeš blatnom zemljom hodati.
ANALITIKA: Stiče se utisak da je “Ante Rem” potreba autora da, svima onima koji duhovno pokleknu kada saznaju da je njihov sizifov kamen opet u podnožju, jednostavno poruči - nijeste sami! Koliko ima Hajdana u Crnoj Gori?
SIMOVIĆ: Svaki čovjek je svijet u malom, svi smo mi nekada letjeli i imali osjećaj da ne dodirujemo zemlju, ali živ je bio naš duh. A onda, mnogi od nas su sklopili krila, sjeli u fotelje, nijesu više mogli poletjeti, postali smo umorni skeptici. Ako opet počnemo letjeti… ima i biće Hajdana… I Luka… ali taj let mora da bude misaoni i pokretački.
ANALITIKA: Često ste govorili da volite tešku, pretešku riječ Nikšića (Vašeg rodnog grada). Koliko je ta riječ u sukobu sa današnjom slobodom govora, da li ste morali da je ublažite nekako i gdje se krije granica danas između prihvatljivog i uvredljivog?
SIMOVIĆ: Ne znam da li je jednako ironiji reći da je Nikšić “ubila prejaka riječ”, figurativno rečeno, baš zbog toga što je sve ove godine materijalno zaklonilo višu ljepotu, snagu umjetnosti, ali osmijeh jači od smrti će uvijek vaskrsnuti govor i kada sloboda ućuti. Za slobodna bića, ne postoji granica između prihvatljivog i uvredljivog…
ANALITIKA: Dugo godina ste radili kao novinarka i kolumnistkinja, da li je to iskustvo kovalo vaš stil pisanja ili se pak vaš literarni duh probijao kroz medijske tomove svakodnevne istomišljenosti?
SIMOVIĆ: Taj literarni duh kod mene je obično bio neposlušan, nešablonski. Kolumnistički stil pisanja je prisutan u pričama u novoj knjizi, jer tako i zaključana riječ progovori i oslobodi se… Pisanjem se pročišćavamo - uvijek kad pomislim da sam mrtva, da bih oživjela, mora nešto da inspiriše. Od recenzenta sam naučila da je kratka priča/pjesma kao kratak život, koji mora da ima puni smisao. Inspiracija dođe kao munja koja udara iz vedra neba. O njoj ne treba razmišljati…
ANALITIKA: U najavi je nastavak i Vaše drugo čedo, “Post Rem”, u kojem pokušavate da prikažete crnogorsko društvo. Kakvo je ono danas?
SIMOVIĆ: “Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu...”, neprolazne riječi Živka Nikolića ogledalo su crnogorskog društva… Ponekad mi se čini da smo previše okrenuti istoriji i da zanemarujemo činjenicu da živimo ovaj 21. vijek, koji bi treba da oslobađa čovjeka, da među nama nema podjela, jer je dovoljno što smo svi unutar sebe podijeljeni.
Morali bi konačno živjeti život bez političkih i drugih obmana, jer na kraju krajeva svi smo isti, jednako nemoćni pred nebeskom ali i zemljaskom silom. Mi smo neobičan narod koji teško od sebe može da ozdravi. Jedino umjetnost može da odgovor na suštinske dileme modernog čovjeka.
ANALITIKA: U Vašem pisanju je jako istaknuto preplitanje filozofskog upita i religijskog pogleda. Da li je to idealna kombinacija za opisivanje našeg društva i zbog čega?
SIMOVIĆ: Misaone dubine ponekad nas prevare i tada tražimo Boga kao beskonačnost, kao misaono sozercanje i tada se desi taj spoj kad i srce ima sopstvenu logiku i važno je da se dođe do dubine do koje su rijetki zaronili, paralelne linije se nikada ne dodiruju niti se presretaju, ali vjera je pokrila zemlju i sjedinila dva svijeta.
ANALITIKA: Možemo li za kraj dobiti kratak odlomak iz onog što nas čeka u “Post Rem”-u?
SIMOVIĆ: Neka jesen… Godina nevažna i lična karta u vremenu pobrkana. Opet me probudila buka iz komšiluka, balkanski su se gađali psovkama. Posmatram bijelu košulju ostavljenu za neku svečaniju priliku. Opet miriše na kišu, a sve te kiše mirišu na grijehove. Rođena sam u nekom malom mjestu, a znam da pripadam svim zemljama, taj me univerzum nekako oslobađa, a u isto vrijeme pobrka. Na čiviluku okačen kaput, u njemu spakovan sat koji uvijek izmjeri pogrešno vrijeme.
Sve nove godine doživljavam kao veliku prevaru, pa nekako vjerujem da ne postoje stare i nove, već su sve one u nizu jedna beskonačnost. Ne ljuti se na mene što se tako s vremena na vrijeme zaljubim u likove iz romana.
Baš sam se jutros zaljubila u Aljošu, dok kapi umorne kiše pokrivaju prljave otiske naših čistih cipela. Sve moje ljubavi nikada ne plaču...
