Još u prvoj polovini V vijeka, tačnije 438. godine, nakon III vaseljenskog sabora sedam godina ranije u Efesu, donešen je novi pravni okvir za Rimsko carstvo, Kodeks cara Teodosija II. Šesta knjiga novoproklamovanog propisa nazivala se O religiji i uređivala je odnose u toj sferi društva.
Njenim, modernim rječnikom, stupanjem na snagu, napravljena je korjenita i sveobuhvatna promjena rimskog društva. Odavno poznata rimska tolerancija prema religijama i kultovima drugih naroda nestala je, a uvedena je državna politika izrazite netrpeljivosti prema judeizmu i paganstvu. Ova promjena doprinijela je u najvećoj mjeri događajima koji su slijedili u srednjem vijeku i brojnim aktima vjerskog fanatizma i progona neistomišljenika sve do danas.
Tačno je da je, mnogo prije uvođenja ovog kodeksa, bilo pokušaja i poziva na obračun sa svima koji drugačije misle. Sami hrišćani su proveli puna tri vijeka ilegalno se skupljajući po katakombama, progonjeni od strane carskih vlasti. Brojni crkveni oci počev od Irineja Lionskog tražili su obračun sa, po njima, jeretičkim učenjima i uspostavljanjem jedinstvenog sistema ispovijedanja Hristove vjere. Već na Prvom vaseljenskom saboru 325. godine u Nikeji, donešen je univerzalni i danas važeći Simbol vjere i krenula je borba protiv svih koji su ga poricali. Na taj način, došli smo i do Inkvizicije, koja je oduzela više života hrišćana nego svi rimski carevi najedno. Potraga za jednoumljem, gvozdenom disciplinom i slijepom vjerom kojom se trebalo držati narodne mase pod kontrolom odvela nas je u najmračnije hodnike i kutke u istoriji ljudi. Čak i kasniji totalitarni režimi nastavili su sa istom potragom, sa pozicija različitih vlastitih ideologija.
Međutim, ono što zaista brine je, da nakon svega toga, ponovo imamo isto. Opet nam se kao usud vraća ona čuvena Tertulijanova maksima Credo quia absurduum (Vjeruj, iako je nemoguće). Nameću nam se autoriteti, čija je riječ bespogovorno prava i samo se prema njoj valja upravljati.
Ne mislite, ne preispitujte, ne provjeravajte, samo ćutite i radite, pa ćete valjda pregurati. „Oni su doživotno u pravu!“ što kaže Bora Čorba. I svi se slažu! Kao u stihovima velikog Miladina Šobića: „Kad je gadno podvit rep“. U početku kao da nijesmo ni obraćali pažnju na decenije kiča i šunda koji nam je serviran sa svake strane, valjda smatrajući da smo toliko visoko da to ne može zakačiti i nas. A onda nas je na početku XXI vijeka, što je još tragičnije, sve to udarilo po glavi.
Ponovo nam se traži da slijepo vjerujemo i ne pitamo da li je moguće. Nakon toliko vjekova borbe za slobodu, nacionalnu, a onda i svaku drugu, nakon ogromnih napora na prosvjećenju naroda, na emancipaciji društva, na otklanjanju svih prepreka koje nas sputavaju da racionalno i samostalno mislimo i da se suprotstavimo svakoj vrsti zabluda i neznanja, opet nam se nude zatucanost i slijepo obožavanje idola. Zato zaista moramo da se zapitamo, zar su sve te decenije rada na osavremljenjavanju crnogorskog društva, makar od Drugog svjetskog rata naovamo, bile uzaludne, kad nijesu mogle da se odupru jednoj kašičici za pričest.
S pravom treba da se plašimo danas kad vidimo tu ogromnu količinu iracionalnosti i fanatičnog zanosa za samoproglašenim tradicijama, koja se ispoljava evo cijelu godinu na crnogorskim ulicama. Jer svako ko i malo ima znanja, zna da je ovo pravi i sigurni put u fašizam. Svako nametanje volje drugima i drugačijima od sebe, ma koliko bilo zaodjenuto i prikriveno pričama o prošlosti i slavnoj istoriji i još slavnijim precima, samo je utrta staza ka totalitarizmu. I neće nas spasiti ni tvitovi, ni postovi, ni sve objave na profilima, javne i anonimne. U zemlji u kojoj su generacije odrasle i vaspitavane uz poruke da je najsvetija dužnost svakog pojedinca da tirjanstvu stane nogom za vrat, mi ponovo klečimo i pokorno ljubimo ruku.
Nevjerovatno je, ali mirno stojimo i gledamo kako u ime slijepe vjere najveća blaga ovog naroda, trud čitavih njegovih pokoljenja, odlazi u ruke drugih. Uvijek se nekako dešavalo da zbog nekih viših ideala radi ostvarenja nečijih drugo velikodržavnih planova, baš naša dobra budu na meti i baš mi moramo biti ti koji treba da se žrtvuju. Oduvijek su baš nama nuđena ta famozna „carstva nebeska“ i stolovi Valhale u kojima jedino možemo da izborimo svoje mjesto. Da za nas nema ničega na ovom prostom zemaljskom svijetu, da sve što smo mi stvarali u stvari je tuđe, jer viši ciljevi tako nalažu. Da smo mi dobri samo kada svoju mladost prosipamo na raznim bojištima, protiv silnih neprijatelja koji nam drugi odrediše. Jer tako su rekli da mora biti, sa oltara i tv ekrana, a mi smo tu da slijepo slušamo. U ime samoproglašenih i nametnutih tradicija. Zato mi ne ostaje ništa drugo no da još jednom ponovim, valjda svima poznate riječi: „U pamet se dobro Crnogorci!“
