Dugo je jedan od vodećih BiH i regionalnih pisaca Faruk Šehić slovio kao pisac ratne generacije BiH književnika i njegovo se stvaralaštvo uglavnom vezivalo za teme rata i ratnih stradanja u Bosni i Hercegovini. No, malo je pisaca koji su u estetičkom smislu u svojoj književnosti napravili tako kvalitetnu i dubinsku distinkciju kao što je Faruk Šehić, okrećući svoj opus univerzalnim, ljubavnim i drugim temama, pri čemu su njegove ratne priče ostale jedan od značajnih djelova njegovoga opusa.
Tako je i sa novim romanom „Greta“, koji ovog pisca potpuno stavlja u kontekst najaktuelnijih tema evropske i uopšte svjetske literarne tematike. Šehić je objavio petnaestak zbirki priča, pjesama i romana. Za roman „Knjiga o Uni“ dobio je nagradu „Meša Selimović“ i nagradu Evropske unije za književnost – EUPL 2013. Za knjigu pjesama „Moje rijeke“ je u Bijelom Polju dobio nagradu „Risto Ratković“. Knjige su mu prevedene na turski, slovenski, mađarski, makedonski, poljski, bugarski, njemački, engleski, italijanski, arapski i francuski jezik. Novi roman „Greta“ promovisan je nedavno na Internacionalnom sajmu knjiga u Podgorici.
Na promociji romana rekli ste da je glavni lik ,,Grete“ inspirisan stvarnom osobom, te da lik simbolizuje „spajanje svjetova“ na mentalitetskom i kulturalnom planu. Možete li reći nešto o tom višem metatekstualnom, nivou kojim Greta i roman nadilaze stvarnosna značenja?
To je nivo fantastičnog, nadrealnog, snovitog svijeta, odnosno njegovih obrisa koji se u romanu katkad jasno ukazuju a nekad samo u treptaju oka. „Greta“ se završava tako što junakinja Greta nastavlja svoj život u jednom drugom svijetu koji je geografski tj. svemirografski na nekoj planeti za koju je planeta Zemlja samo malena kugla u kosmičkoj travi, u nekom kosmičkom dvorištu.
Postoji tu nekoliko nivoa romana, jedan nivo jeste želja, volja, odlučnost jedne porodice (konkretno moje) da se vrati u svoj grad i nastavi prijeratni život.Takve su bile sve porodice svih mojih ratnih prijatelja i poznanika. Mi smo imali samo jedan cilj, a to je povratak u grad iz kojeg smo protjerani vojnom silom.
Neki treći nivo bi bio identitet, raspad Jugoslavije, a četvrti ili peti nivo su sadržani u liku svemirca Migdolda. Malen je ovo formatom roman, ali, kao i sve moje knjige u njemu ima dosta slojeva značenja.
Znači li to da je roman „Greta“ nastao spajanjem raznih iskustava literarnih, čitalačkih, stilskih itd? Šta je bio Vaš neposredan povod za roman kad su u pitanju životna iskustva, posebno život s Gretom kao osobom iz stvarnog života, odnosno kasnije glavnim likom romana?
Konkretan razlog pisanja kratke priče „Greta“, koja se nalazi u knjizi „Priče sa satnim mehanizmom“ iz 2018. je to što sam u jednom trenutku shvatio da mnoge stvari nisam napisao u „Knjizi o Uni“ (2011.). Tako sam ,,Gretu“ napisao kao neku vrstu literarnog repa koji se vukao za pomenutim romanom.
Drugi konkretan razlog nastanka romana „Greta“ jeste to što mi je pisac i urednik Semezdin Mehmedinović „naručio“ novelu do 10.000 riječi i ja sam pristao jer volim izazove i jer mi prije niko nikad nije naručio pisanje knjige. Pošto sam avanturista nikad ne odustajem od izazova. Tako sam napisao novelu ali od 20.000 riječi, što je onda svojom veličinom zapravo jedan mali roman, obogaćen odličnim ilustracijama mlade umjetnice Lejle Zjakić.
Šta je to najdublje „transemocionalno“ u Vašem odnosu prema Greti, ko je zapravo Greta i šta mislite o kontroverznim ljubavima kakve su recimo imali Kafka, ili neki likovi iz romana Dostojevskog?
Najdublje je to što je ona zaista bitna osoba mog ranog odrastanja. Ujedno je i ona Slovenka austrijskog porijekla, njen maternji jezik je njemački i tokom rata moja sestra Nađa piše pisma na njemačkom, koja joj diktira Greta. I ta pisma putem Crvenog križa odlaze u Austriju gdje su Gretini rođaci i onda oni nama šalju pakete humanitarne pomoći i novac. Tako je tokom rata, u kojem smo bili opkoljeni sa svih strana, njemački jezik nama bio jedina veza sa vanjskim svijetom i sa ljudskom civilizacijom izvan okruga Bihać. Što je samo po sebi literarni element. To bi bio taj direktni poticaj, jedan od povoda za pisanje ove priče pa onda i romana na osnovu priče.
Jedna od prvih asocijacija naslova romana „Greta“ je na Gretu, sestru Gregora Samse, glavnog junaka najtužnije priče svjetske književnosti F. Kafke „Preobražaj“, koji se u trenucima jednog „tamnog emocionalnog transrealizma“ budi iz sna preobražen u kukca. Postoje li neke paralele među tim likovima?
Sad se ne mogu sjetiti Samsine sestre, ali poređenje sa Kafkom je zanimljivo, jer sam ga volio čitati u ranom dobu i ko to još nije bio fasciniran njegovim fantastičnim administrativnim svjetovima „Procesa“ ili „Zamka“. Jedna oštroumna čitateljka je rekla da je „Greta“ jedna vrsta „Malog princa“ napisana mojim jezikom, stilom i mojom literarnom vizijom. Tako da ima dosta tih poveznica između romana „Greta“ i drugih književnih djela. Metatekstualnost je bitna ali ne i presudna za ovu knjigu. Greta je originalan lik, barem se nadam.
Možete li izdvojiti jedan dio zbog čega Vam je Greta bila privatno važna, iako znamo, a to ste i sami rekli da je to za čitaoce nebitno?
Privatno mi je važna jer govori o mojoj porodici koja se suočila sa svojom sudbinom. Nije to jedino moja porodica uradila, ali kada sam analizirao neke postupke i događaje koji su nam se desili, naš sistem ideja u koji smo tada vjerovali, zaključio sam da je moja porodica bila jedna kosmopolitska društvena ćelija, da upotrijebim frazu iz političkog jezika bivše zemlje.
Pišete uglavnom u više nivoa značenja, ponekad se tokom čitanja ima utisak kao o nekim nivoima u kompjuterskim igricama. Čini se da je simbolički rečeno uvijek potrebno preći neki raniji nivo značenja u Vašim knjigama da bi se dospjelo do sljedećeg nivoa?
Pa ne znam, sve je tako kako ste naveli. To stoji. Samo ne znam koliko je to danas prednost ako pogledam trendove u evropskoj i svjetskoj književnosti, onda vidim da ti trendovi vode ka pojednostavljivanju i stila i jezika, i tehnika pisanja. Kao da književnost podražava epohu koja je populistička, zaglupljena i jeftina. Mada postoje pisci koji stoje i bacaju svjetlo nepokolebljivo kao svjetionici.
U ovom trenutku istorije književnosti, transrealizam je jedini valjan pristup literaturi, kaže Rudi Ruker. Svaka literatura koja ne govori o aktuelnoj realnosti slabašna je i mlitava, a žanr čistog realizma sasvim je istrošen. Ako je Vaš roman „Greta“ transrealistički, ko ste onda Vi u njemu kao pisac koji bježi iz realnosti i sebe uvodi među likove i radnju romana?
Ja sam tu neko ko se zove Uviđavni. Moje ime na arapskom znači uviđavni – onaj koji luči istinu od neistine, i ako se sagledam onda znam da me u životu najviše koštala ta istinoljubivost. Čekam da me život dovoljno pokvari da bih mogao pisati čistu fikciju, odnosno literarnu laž. Šalim se, naravno. Istina je bitna i u životu i u pisanju. Ovaj mali roman je autobiografski i izmišljen, odnos između te dvije stvari je teško utvrditi. Ja ga mogu utvrditi ali je za proces čitanja to nebitno. Bitno je da tekst fercera u umu čitatelja.
Selma Raljević „Gretu“ naziva još i „transnovelom“ i smatra je produžetkom (i trajanjem bez kraja). Šta je novo u semantičkom smislu u ovoj „Greti“i simbolici „novog Migfolda“kao junaka koji neprekidno mijenja lik između tame i svjetlosti“?
Migfold je dobri svemirac koji i nije baš toliko dobar, kroz njegova moralna kolebanja prikazan je početak i uspon nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji. On je iskupitelj koji iznevjerava horizont očekivanja ali i zadatak zbog kojeg je poslan na Zemlju, ali se nekako opet vrati na pravi put i uradi posao kao pravi pravcati iskupitelj. On je lični iskupitelj jedne literarne porodice u jednom odvratnom ratu. Možda sam kroz njega propitivao kako smo to zapravo i uspjeli preživjeti sve te strahote, patnju, glad, bijedu, hladnoću, razaranja od kojih su podjednako teška i ona unutrašnja razaranja. Možda je Migfold moj bajkoviti junak kojeg sam izmislio jer je i sama moja biografija i biografija moje porodice nevjerovatna i gotovo filmska.
Da li je i „Greta“ jedna od onih knjiga koje, kako kaže Selimović, govore o traženju sreće. Ovo je, zapravo, pitanje, što danas znači uopšte književnost, u vrijeme ratova i pandemija, posebno od Šehića koji je piše kao „postapokaliptični građanin“?
Mene je najviše strah da će se desiti neka globalna apokalipsa i da ja neću stići napisati svoj roman (formatom nekoliko puta veći od „Grete“) o apokalipsama i životu na ruševinama Evrope i njenih gradova - država. Taj strah sam i obrazložio u priči „Sat od krvi i mesa“ u knjizi „Priče sa satnim mehanizmom“. Taj strah da će me užasna stvarnost prestići, da će prestići bujnost moje literarne mašte. Književnost znači i meni i tebi i mnogim ljudima, nije skupa a može dobro da liječi od depresije novog milenijuma.
Kako Vam izgledaju BiH i Sarajevo danas u odnosu na onaj dan 9. decembra 1995. godine, kada ste ušli od Ilidže „plavim putem“ i iskrcali se sa još stotinak studenata boraca kod nekadašnje robne kuće „Sarajka“ i kada ste u otpočetom procesu pisanja imali pisaću mašinu „Olympiu, Monicu“?
Danas Sarajevo blista svojim ulicama, izlozima prodavnica, svjetlosnim reklamama džinovskih tržnih centara, sve je napucano i sređeno kao da živimo u stvarnoj metropoli, istina je sasvim tužnija i gora od ove slike na prvi pogled.
Sarajevo iz 9. decembra 1995, Sarajevo tokom 1996. je bilo bolji i ljepši grad nego danas, imalo je u sebi više života u jednoj sekundi svog trajanja nego što ima života u jednoj godini koju ovaj grad proživi. Onda je imalo obrise nečeg mitskog u sebi, sada ima čvrste konture postapokaliptičnog Diznilenda, ono je Meka za bošnjačke nacionaliste, njihove satelite i uhljebe.
Srbija hoće Crnu Goru da pretvori u zaostalu srpsku provinciju
Bili ste gost Internacionalnog sajma knjiga u Podgorici; kakvi su utisci i šta mislite o političkim promjenama u Crnoj Gori i Vladi instaliranoj od strane Aleksandra Vučića i Crkve Srbije, koja ima zadatak da Crnu Goru pretvara u dio tzv. srpskog sveta i uspori njen put u EU?
Mislim da su ti komentari sasvim realni, jer to znam na svojoj koži. Ono što hoće srbijanska vlast je to da Crnu Goru pretvori u novu, mediteransku Republiku Srpsku – u prevodu to znači u jednu prljavu i zaostalu srpsku provinciju. Sjetite se Bulatovićeve Crne Gore tokom rata u BiH, oni baš to žele.
Mi već živimo „dobrote i benefite“ ,,srpskog sveta“, jer nam Milorad Dodik svakodnevno prijeti ratom i komadanjem teritorije. Samo što on i njegovi nalogodavci misle u nacionalističkim parametrima a ti parametri su počesto daleko od realnosti. U pravoj realnosti svaki pokušaj da se u Srbiju odnese pedalj teritorije zemlje Bosne i Hercegovine završiće dugotrajnim i beskrajnim ratom u kojem ova zemlja nikad neće biti ni pobijeđena niti će gram nje završiti na tuđoj teritoriji. To bi bio rat u kojem će svi biti gubitnici a najviše politika Milorada Dodika i svi oni koji za njim krenu.
