Mjere koje preduzima Kina kako bi spriječila finansijsku, ekonomsku i političku krizu među rijetkima su u svijetu i jedine među globalnim igračima koje daju konkretne rezultate. Zaslijepljenost repriziranjem neuspješnih pokušaja da jedan haos ublaže stvaranjem drugog i to pomoću istrošenih mehanizama monetarne politike većini zemalja u razvoju daje signal da ako ni veliki zapadni sistemi ne mogu da se izbore sa nekim problemom rješenje vjerovatno ni ne postoji.
Neki, u javnosti manje promovisani modeli sprečavanja kriza, čak i kada ne prođu neopaženo, ostaju zaglavljeni u izrazima lažne zabrinutosti za demokratske slobode, predstavljeni kao još jedna alatka ne naročito tolerantnih društava, bez ikakve pomisli da bi i njih nekada bilo moguće makar kombinovati sa recikliranjem ranijih pokušaja da se novim problemom umanjuje značaj starog.
Međutim, način na koji kineske vlasti obuzdavaju nastanak balona, kako kada je riječ o investiranju na tržištu kapitala, tako i kada su u pitanju cijene nekretnina – funkcioniše. Kakav god epitet da mu dodate, ne možete u drugi plan staviti njegovu djelotvornost.
Ako su demokratski kapaciteti društva zaista toliki kakvim se predstavljaju zar zaista jedan set regulatornih mjera, koji nikome ne oduzima slobodu izbora, već jedino eliminiše mogućnost da nekažnjeno prođe svako ko se bavi manipulativnim radnjama i remeti prirodne relacije ponude, cijena i tražnje, može da bude štetan?
Kineski model niti je potrebno, niti uopšte moguće preslikavati na druga društva. On treba da posluži kao dokaz da je još jedan pristup moguć, pri čemu moguć ne treba koristiti sinonim za idealan – kao pristup koji daje rezultate i koji je sredstvo, a ne cilj
Kina je ne samo najveći, već i najrealniji primjer merkantilističke zemlje koja se ulogom „fabrike svijeta“ probijala do stabilnog sistema sa snažnom osnovom i uvjerenjem da prosperitet nacije zavisi od ponude kapitala. Rast akumuliran kroz industrijsku proizvodnju stvorio je moćnu srednju klasu koju čini čak 400 miliona građana, kao i više od pet miliona milionera.
Ekonomske promjene vodile su ka društvenim tako što je povratak kapitala u ruke narodnih masa transformisao jedinstvenu verziju kapitalizma i vratilo čovjeka u centar političkih procesa, dostigavši nivo koji je potrebno očuvati, a gdje se za to koristi sistem strogih kazni za one koji zarad pojedinačnih koristi ogrožavaju širi ekonomski ambijent.
Ovim je prekinuto poigravanje Kine sa globalizacijom i izjednačavanjem vrijednosti na svjetskom tržištu. Pritisak na domaće industrijske gigante dio globalne javnosti počeo je da osuđuje bez imalo logičkog poimanja stvari. Kina je shvatila ulogu države – ona je tu da ograniči nepravilnosti, a ne da ubrizgava lako dostupna sredstva za nastavak nečijeg bogaćenja tako što će nekoga drugog uskratiti za neophodnu medicinsku njegu.
Kineski model niti je potrebno, niti uopšte moguće preslikavati na druga društva. On treba da posluži kao dokaz da je još jedan pristup moguć, pri čemu moguć ne treba koristiti sinonim za idealan – kao pristup koji daje rezultate i koji je sredstvo, a ne cilj. Umjesto okretanja doštampavanju novca, Kina se opredijelila za održavanje stabilnosti potrošačkih cijena i deviznih kurseva.
Jedan od razloga neodrživosti Sovjetskog saveza bio je pritisak koji je nastao kroz pokušaje usvajanja zapadnih vrijednosti. Sa pet milenijuma dugom istorijom iza sebe Kina nema tendenciju da eksperimentiše sa tuđim neuspjesima. Umjesto toga, ona pravi velike zaokrete u sopstvenij praksi koja joj je donijela prosperitet – ne vjerujući, nego znajući da time može još više postići.
