Za razliku od države i državljanstva, koje su pravne kategorije, narod, nacija i nacionalnost spadaju u domen sloboda i štite se kao ljudsko pravo. Oni su stvar ličnih ośećanja. Nacija je narod koji ima svoju državu koja nosi njegovo narodno ime i čijim ustavom je precizirano da je ta država matična država ili domovina određenog naroda.
Nacionalni identitet je višedimenzionalan i po definiciji promjenljiv, zamišljen, konstruisan, ali, naravno, ne i potpuno izmišljen. On se uvijek bazira na istorijskim śećanjima, zajedničkim mitovima, tradiciji,... koji ne moraju biti uvijek činjenično utemeljeni. Da jesu, vjerovatno ne bismo imali tako duboku podjelu. Istorijske okolnosti u kojima je dio stanovništva Crne Gore, pored crnogorskog, izgradio širi identitet, baziran na političkom slovenstvu, religiji, sličnom jeziku, uslovio je, podstaknut različitim interesima u samoj Crnoj Gori i van nje, da su se u Crnoj Gori, vremenom, izgradila dva nacionalna identiteta u okviru jednog etniciteta. Iako je Crna Gora od njenog postojanja domovina oba ta identiteta.
Kulminacija podjela i identitetske suprotstavljenosti u crnogorskom društvu obilježila je vrijeme na završetku I svjetskog rata. Na to su dobrim dijelom uticali - uticaj spolja, sam rat, nemaština, bolesti, vjera da će veća zajednica obezbijediti ekonomsku sigurnost i bezbjednost, ali i ubjeđenje kod jednog dijela omladine i obrazovanih Crnogoraca da će se tako osloboditi konzervativne i autoritativne vladavine kralja Nikole I, želeći modernije i demokratskije društvo od dotadašnjeg. Naravno, to se nije desilo, samo je gubitkom države nestala i mogućnost da sami utiču na političke procese u sopstvenoj zemlji, time što su svojim učinkom načinili je beznačajnim dijelom teritorije druge zemlje.
Danas, promjenom vlasti, česte su asocijacije na tu 1918. g. kada je pod naletom velikosrpske ideje poražena i nestala Crna Gora i Crnogorci poistovjećeni sa geografskim pojmom. Uz mnoge sličnosti, posebno u namjerama da se potre svako śećanje na posebnost crnogorskog naroda, njegovu kulturu, baštinu, istorijske autoritete, uključujući i sakralne, ono što ih čini u nekoj mjeri različitim je percepcija motiva, bez obzira što su se prije jednog stoljeća pokazali kao istorijski pogrešni. Śetimo se samo zahtjeva na tzv. Podgoričkoj skupštini da se zauvijek pokopaju mošti crnogorskih svetaca, kao raskid sa paganskim slavljenjem ljudskih ostataka i vjerovanjima u njihovu moć.
Ako je prije sto godina i bilo mrvice motiva u demokratskijem i modernijem društvu, današnje aktere i ideologiju koja već tri desetljeća pokušava da od Crne Gore napravi pokrajinu u nekakvom „srpskom svetu“, apsolutno karakteriše potpuno drugačiji diskurs i politički, kulturološki i vrijednosni bekgraund.
Upravo na otporu vrijednostima savremenog svijeta i civilizacijskim uzusima, na percepciji Crne Gore baziranim na fabuloznim pričama iz prošlih vremena, iskrivljenim pod uticajem najprimitivnije propagande, defektnih tumačenja i fragmentarnih istorijskih eluzija, napravljena je podloga na kojoj je oživljena ambicija prepravljanja ontološkog koda Crnogoraca i Crne Gore i utapanja u anahrone ambicije iz dalekih vremena i drugačijih istorijskih okolnosti. Odgovori otkud u današnje vrijeme reciklirani ostaci
tih političkih ideja nijesu u sferi istorije niti etničkog porijekla, već u političkoj sferi. Naime, danas se pod srpskom kapom u Crnoj Gori okupljaju najreakcionarnije ideologije sa naših prostora, uključujući i sakralne.
Politički mit o srpstvu u Crnoj Gori je izmaštana nadogradnja, neobjektivna i netačna opservacija stvarnosti, ali i prošlosti. Mit je kontaminacija prošlosti potrebama naše stvarnosti, kaže F. Fire. On na neki način mistifikuje i transcendira indentitet naroda, tako da su mogućnosti njegove zloupotrebe velike.
Protekla godina je u najboljoj mjeri pokazala opskurantnu suštinu procesa i ideologije koja je isključivo na tim osnovama dovela na vlast anticrnogorsku, velikosrpsku, antievropsku, nazadnu, pa, ako hoćete, i anticivilizacijsku svijest. Mizanscen koji se valjao po ulicama crnogorskih gradova podśeća na filmove sa srednjovjekovnom tematikom u kojem je jedino podśećalo na sadašnjicu odjeća drugog ešalona „litijaša“ i nedefinisana kakofonija iz zvučnika, „razvaljena do daske“, poput tranzistora radnika na građevinama dok slušaju Radio Šabac.
Po pravilu, svaka ideologija koja priziva aveti prošlosti je antagonizovana prema onome što zovemo vrijednostima civilizacije i bazira svoje djelovanje na populizmu, nacionalizmu, trivijalnosti i, što je najvažnije, klerikalizmu. Klerikalizam je kao univerzalna podloga na koju možete da kalemite što hoćete, samo ako je iz riznice vremena kada je Crkva dominirala društvenim životom, ili kada su njene ideje uklopljive u narativ koji se produkuje. Patos, kič, rituali su omiljeno sredstvo u degradaciji i simplifikaciji ljudske misli i njene slobode, kanalisanja i zavođenja ka ostvarenju željenog. Ogroman uticaj koji je SPC stvarala decenijama je svo vrijeme od obnove nezavisnosti Crne Gore bio snažan potencijal uticaja na društvene tokove. Onog trenutka kada je otvoreno stupio na političku scenu desile su se političke promjene, koje, nažalost, mnogi još ne prepoznaju kao restauraciju ideologija sa istorijske deponije. Time se samo potvrdila teza da je SPC najvažnija karika imperijalnih ambicija velikosrpskih krugova prema Crnoj Gori. Tzv. duhovni prostor i metafizičko tumačenje svijeta je osnovna potka trgovcima u mantijama za zavođenje prostog svijeta i kroz vjeru u transcendentalno, mijenjanje njihove svijesti.
Sekularno društvo je dostignuće moderne epohe, a bez sekularnih vrijednosti i principa nema demokratije i poštovanja ljudskih prava. Samo u sekularnom društvu je moguć zajednički život vjernika svake vjere, agnostika i ateista. Samo u takvoj državi svako može imati svoju crkvu, moliti se svome bogu, slaviti svoje vjerske praznike i držati se svojih vjerskih običaja.
