Godine 1908. Austrougarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu. Nije bilo ustanka, ubijanja i progona preko 5.000 ljudi, paljenja kuća i cijelih familija, silovanja, sadističkog maltretiranja i pišanja po bosanskohercegovačkim simbolima. Dakle, radilo se o nenasilnoj aneksiji.
Debata o konstrukciji "nasilna aneksija" ili samo "aneksija" u slučaju Crne Gore od strane Srbije 1918. koju je poveo PES nameće pitanje: može li aneksija biti nenasilna? Jer PES tvrdi da ne može, da se pod aneksijom podrazumijeva i nasilje. Da vidimo što o tome kaže hrvatska enciklopedija: "Naziv aneksija katkad se upotrebljava i za stjecanje područja bez primjene sile, na temelju međunarodnih ugovora."
Aham, dakle, aneksija može biti i nenasilna. Treba li PES još primjera pored onih koje su navele druge kolege: imamo aneksiju Besarabije i Śeverne Bukovine 1940. od strane SSSR-a. Ni tamo nije bilo ustanka, ubijanja i progona preko 5.000 ljudi, paljenja kuća i cijelih familija, silovanja, sadističkog maltretiranja i pišanja po nacionalnim simbolima.
Zašto ovo pominjem? Jer svega toga u slučaju Crne Gore od strane Srbije 1918. jeste bilo. Nasilje je blaga riječ za ono što je srpska vojska radila i uradila prilikom aneksije Crne Gore.
Ono što je PES notirao kao instrumentalizovanje riječi "nasilna" od strane DPS-a, zapravo je još prije nekoliko decenija notirala svjetska istoriografija, kroz rad profesora Yale univerziteta Iva Banca, ili kroz rad Františeka Šisteka.
Iako sam mislio da od falsifikovanja kritičke izjave o američkoj ambasadorki Darka Šukovića po receptu Filipa Ivanovicha nema veće PESobraštine, PES je pokazao da na dno gleda kao podhimalajski narodi na Mont Everest.
