Da je gospodin Zdravko Krivokapić lično sposoban čovjek za posao koji trenutno obnaša u Crnoj Gori, nema ni najmanje sumnje. Uspio je, i ako nije riječ o možda preteškom zadatku, da se za relativno kratko vrijeme tako temeljno uneredi u sve službe bezbjednosti naše male države da je pravi podvig otkriti pojedinca ili ogranak neke od bezbjednosnih organizacija najvišeg ranga, koji još misli da mu je zaštita Crne Gore dužnost i zadatak, tim prije što dobar dio njihovih rukovodilaca i zapovjednika ne dijele slično mišljenje.
Posebno se teško, čak đavolje teško snaći u tome koja od inostranih službi, odnosno država, pravi kadrovsku politiku crnogorskih institucija bezbjednosti, ko imenuje čelnike, a ko ostali kadrovski bašibozluk.
Konačno i definitivno: što smo drugo mogli očekivati od gospodina Krivokapića, osobe koja je, po sopstvenom priznanju i činjenju, ponosno sebe prononsirala kao nesumnjivog povjerenika Srpske pravoslavne crkve, čija je okupatorsko siledžijska uloga u Crnoj Gori i vrapcima poznata?
Ta crkva nema namjeru da ni u kom slučaju prizna postojanje države Crne Gore, čijom vladom Krivokapić predsjedava, čak ni toliko koliko gospodin Krivokapić uporno i dosljedno izbjegava da, bilo kao pridjev crnogorski ili imenicu Crnogorac, izusti u svojim brojnim govorima.
Vlast je ili preciznije sve poluge odlučivanja pod Krivokapićevom egidom u Crnoj Gori, definitivno prešla na nacionalnosrpski teren, zahvaljujući prvo Krivokapićevoj jasnoj namjeri, zatim brojnim domaćim i inostranim pomagačima, a najviše zahvaljujući najnovijoj skupštinskoj većini, u kojoj ne samo u prosrpskom, odnosno proruskom Demokratskom frontu, nego i gomili drugih stranaka iz najnovije izborne većine, računajući i takozvane Demokrate, predominira gotovo bolesna i isključiva ljubav za Srbe i Srbiju. Sićušna ljevica, oličena u minikoaliciji URA tek je, ali za baš neuke, dokaz da parlamentarizam u Crnoj Gori još nije definitivno umro.
Vratimo se nakratko događajima u i oko Cetinjskog manastira 4. i 5. septembra ove godine. Nema te crnogorske bezbjednosne službe, počev od ANB do ministarstva unutrašnjih poslova ili policijskog vođstva, da je i jednog trenutka u ta dva dana mogla kontrolisati ko, kako i koliko, pod čijim zapovjedništvom i pod čijim zastavama, boravi u manastiru gomila neidentifikovanih bareča, za koju je jedino sigurno da je spremna da Crnoj Gori radi o glavi. Umjesto odgovarajućih institucija bezbjednosnog sistema, situacijom su barjačili raznorazne tobože političke spodobe, tipa Andrije Mandića i Milana Kneževića, unaprijed obaviješteni i povjerljivo uključeni, da ne kažemo čvrsto vezani za svoje centrale.
Pokušaji ministra Sekulovića i direktora policije Brđanina da čitavu stvar oko ustoličenja još jednog Joanikija, ali ne i Lipovca, odlože zbog enormno visokog rizika od krvoprolića, propada, iz prostog razloga što operacijom i tako i tako ne upravlja Crna Gora, već Beograd koji dobro zna da Krivokapić ne smije drukčije nego da kao đačić sluša.
Sve se odjednom razjašnjava: Krivokapić neustavno rukovodi, uz pomoć ranije pripremljenih vjernih i izvan Crne Gore od ranije angažovanih i instruiranih kadrova, smjenjuje i ministra Sekulovića i direktora policije, pa se, da se sve ne bi objelodanilo, ujeda za jezik.
Slijedi ogavni i višednevni pokušaj vlasti da okrivi nedužne građane Cetinja i dijela Crne Gore za svoj zločin pretjeranog i ničim izazvanog nasilja. Uz pomoć one smiješne antisnajper ponjave, helikoptera i druge narogušene armade, ustoličenje je završeno, prije bi se reklo porazom vlasti, a vidljivom pobjedom izranjavanog naroda.
Poslije svega, osobama koje još drže do Crne Gore i njenog dostojanstva, na žalost preteško pada definitivno saznanje da se pod ovom vlašću u Crnoj Gori baš ni u čemu ne pitamo sa svojom državom.
