Najpoznatija svjetska konceptualna umjetnica, Marina Abramović, odnedavno crnogorska državljanka (ministar kulture Branislav Mićunović uručio joj je 2. juna crnogorki pasoš u našem Generalnom konzulatu u Njujorku), dala je telefonski intervju zagrebačkom Jutarnjem listu koji u cjelini prenosimo
Pobjeći od Njujorka - to je manji problem. Pronašli smo je na selu, na njenom imanju na sjeveru države Njujork, gdje, kako nam kaže, dane provodi u spavanju, odmoru i kupanju u rijeci. Ali, pobjeći od očiju - to je malo veći problem.
Čovjek koji se vraćao 20 puta
- U 75 dana, tačnije u 736 sati i 30 minuta koliko je trajao moj performans, nepomično sam gledala u 1.564 para očiju. To je tolika količina raznih očiju da će mi trebati puno vremena da ih se oslobodim. Već nedjelju dana odmaram se ovdje uz rijeku, ali i dalje vidim oči iza svakog drveta, ispod svakog stola, pokraj svakog zida... - kaže Marina Abramović u telefonskom intervjuu za Jutarnji list.
Na imanju u prirodi s njom su njen galerist, asistent i fotograf koji je portretirao svaku od 1.564 osobe koje su sjedile nasuprot nje u atriju Muzeja savremene umjetnosti u Njurorku. Neke od tih fotografija već su postale hit na internetu, posebno na blogu koji se zove “Marina Abramović Made Me Cry (Marina Abramović me rasplakala)”.
U izvještaju prve nedjelje njenog performansa u MoMA-i, u Jutarnjem smo pisali o čovjeku koji se rasplakao sjedeći pred Marinom Abramović. Njegovo je ime Pako Blankas i nakon tog prvog sjedenja vratio se i sjedio s Marinom još tačno 20 puta. Gotovo svaki put je plakao. A plakali su i toliki drugi da je to postao čudotvorni učinak njezina performansa.
Nekontrolisana ljubav
Ni sama umjetnica ne može vjerovati koliko je emotivan njen performans bio za tako velik broj ljudi.
- Sjećam se tog čovjeka - kaže nam Marina Abramović na spomen Paka Blankasa. - Sjećam se i jednog krupnog motoriste koji je izgledao potpuno nesalomljivo kad je sjeo nasuprot mene, ali i on je nakon kratkog vremena plakao kao mala beba. U tom sam trenutku znala da se nešto važno dogodilo u njemu - dodaje Marina.
A što se događalo u njenoj glavi tokom performansa? Je li uopšte bila svjesna čovjeka ispred sebe i mase ljudi oko sebe koji su performans znatiželjno pratili? Što je bila njezina mantra?
- Svakome ko je sjeo ispred mene pokušala sam dati nekontrolisanu ljubav. Potpuno sam se koncentrirala na svakoga pojedinačno. Kad bi mi došla neka druga misao, zaustavila bih je i usredsredila se na osobu. U takvoj koncentraciji sve oko nas nestaje i jedino što ostaje je taj naš pogled. A onda i pogled nestane, jer ja sam samo ‘okidač’, ja samo pomažem tim ljudima da gledaju u sebe. Tu izbijaju emocije koje su kod toliko puno ljudi dovele do suza - objašnjava Marina Abramović.
U početku izložbe, gotovo svi mediji koncentrisali su se na činjenicu da će mladi performeri koje je pronašla i obučila Marina Abramović, ponovo izvesti neke od njezinih čuvenih performansa. Prvi put gola ljudska tijela prikazana su u MoMA-i i mediji su se time bavili više nego Marininom najavom da će sjediti u auli muzeja više od 70 dana. Ali, s vremenom je performans u auli postao zanimljiviji od svega. Taj su performans i ta njezina izložba u MoMA-i Marinu Abramović službeno učinili kraljicom svjetske performerske umjetnosti.
Ona je imala više vrhunaca u svojoj karijeri, ali ovo je nadmašilo sve.
Najvažniji i najzahtjevniji performans u karijeri
U svom performansu iz 1988. Marina Abramović je tri mjeseca hodala Kineskim zidom u susret tadašnjem partneru Ulaju. Kad su se nakon 2.000 kilometara konačno susreli - zauvijek su se razišli. Zato nije mala stvar način na koji sumira svoj njujorški nastup - Ovo je bio moj najzahtjevniji i najvažniji performans - kaže Marina. Retrospektiva u Njujorku dotakla je i sjećanja na život u Jugoslaviji. Rođena u Beogradu, Abramović je bila je vezana i za Zagreb, što se vidjelo i na zidovima MoMA-e , gdje je među memorabilijama iz njezine karijere i nagrada “Sedam sekretara SKOJ-a” zagrebačke omladinske organizacije.
Ona se 70-tih preselila u Amsterdam, putovala po cijelom svijetu, a od 2005. živi u Njujorku.
- U Zagrebu sam završila postdiplomske studije i provela vrlo sretno razdoblje života. Ali znate što je neobično… Kad sam živjela u bivšoj Jugoslaviji, najvažnije mi je bilo otići van, pa čak i na kraj svijeta, među Aboridžine. A otkad živim vani, osjećam veću povezanost s mjestom i državom svog rođenja.
Tomislav Krasnec
