Kada bismo pisali esej o prevarantima u istoriji Crne Gore, ne bi bilo sasvim tačno ako bismo njihovu prevaru smatrali za jedan oblik delinkvencije. Prevara jeste ciljna upotreba laži zarad sticanja neke koristi, ali ne mora uvijek biti na nečiju štetu.
U siromašnim društvima ona može biti osnova za djelatnost koja omogućava preživljavanje, isto kao što je u neslobodnim društvima prevara obrazac ponašanja koji pomaže opstanku. Istoričari takvo ponašanje zovu mimikrijom. Mimikrija je, primjera radi, kada pravoslavno stanovništvo u nekim djelovima Osmanskog carstva počne da nosi fes ili djelove odjeće muslimanskog stanovništva, ne bi li dalo dokaza o svom državnom patriotizmu. Dakle, i to je jedna vrsta prevare, koja prevarante ne svrstava obavezno u prekršioce normi. I stvaranje idealne slike o sebi ili nečemu što vam pripada, jedna je vrsta prevare. Ako hoćete da nađete neki primjer takve prevare u istoriji Crne Gore, onda čitajte zapise stranaca koji su u XIX vijeku ovdje boravili. Ovim prepotentnim ljudima, koji su došli s namjerom da opišu ,,život divljaka“, Crnogorci su, za tih nekoliko sati boravka u njihovoj kući, odigrali predstavu koja se zove – ,,naša idealna porodica“.
Strance smo prevarili odmah, a sebe nešto kasnije, jer smo povjerovali (ili smo poželjeli da vjerujemo) da su naše porodice uistinu takve. Stranci su, svi odreda, pisali o carskom položaju muškarca, ropskom položaju žene, harmoničnim porodičnim odnosima, solidarnosti, besporočnosti... Pogotovo je lažna priča o ropskom položaju žene i muškoj samoživosti kao njenom uzroku. Stranac nije gledao Crnogorca kako se muči dok ore i čitavog dana gura plug kao vo, niti kada sjekirom bere i siječe trideset metara drva, ali jeste ženu kako bespogovorno sluša muškarca i nosi na leđima neki tovar. Priroda je i muškarce i žene ovdje učinila mučenicima, samo što je stranac to vidio kao mušku tiraniju, jer su mu članovi obitelji izveli predstavu koja ih predstavlja kao zajednicu u kojoj se poštuje autoritet glave porodice.
Zar neko stvarno vjeruje da u XIX vijeku nije bilo muškaraca bez autoriteta i porodica gdje je žena pametnija i dominantnija od muža? Naravno da je bilo, samo smo se služili prevarom kada smo pred tuđim očima. Uostalom, i danas je uobičajeno da se porodica u najpoželjnijem svjetlu predstavlja gostima, iako se prije njihovog dolaska možda zakrvi kao Bukumirci. Ovim hoću reći da ima prevaranata koji su više poštovaoci društvenih konvencija nego delinkventi.
U siromašnim zemljama, a takva je i Crna Gora, prevara može biti i jedan od načina preživljavanja, odnosno snalaženja u nepovoljnim okolnostima. Zaista je potrebno veliko umijeće da preživite u zemlji gdje hrana kojom raspolažete može trajati šest do osam mjeseci. Nije to samo slučaj u Crnoj Gori, već i u gotovo svim rubnim zemljama na Mediteranu, gdje jednako caruje stočarstvo i siromaštvo. Kada stočari donesu proizvode u gradove da ih zamijene za žito, oni se moraju izvještiti u onoj vrsti prevare koja se zove trgovina, jer će inače za svoj proizvod dobiti manje nego vrijedi. Ovakvo je nadgornjavanje trajalo vjekovima. Iako su generalizacije uglavnom uvod u pogrešku, ipak ću reći da nije slučajno što su Njeguši vještiji u trgovini od Cuca ili Banjana. Svakog dana su učili školu u Kotoru. Ne bi ni Hercegovci obiju vjera bili to što jesu da nije bilo Mostara i Dubrovnika. Zatim prema ovom obrascu analizirajte Grke, Levantince ili Dubrovčane, pa ćete lako objasniti neke njihove vještine i njihovo preživljavanje. Dubrovčani su još, budući da su imali državu, svoju trgovinu učinili dijelom diplomatije, pa su vjekovima trajali i gospodovali bez velikog umaranja. Tako je njihovo ,,snalaženje“, na koje su bili primorani zbog svakovrsne oskudice, evoluiralo u novi oblik egzistencijalne djalatnosti.
I Crnogorci su, kao stanovnici siromašne zemlje, morali pronaći nešto čime će trgovati i tako popraviti teške okolnosti u kojima su živjeli. U jednom periodu bilo je to ,,ratničko privređivanje“, koje su morali napustiti, da bi se zatim počeli baviti prodajom onoga čega nema.
Što je prodaja onoga čega nema? To je prodaja političkog mita o Crnogorcima kao o ,,osvetnicima Kosova“ i nosiocima borbe za oslobođenje i ujedinjenje srpstva. Iza ovih velikih riječi krila se borba za pripajanje okolnog plodnog zemljišta i davanje razloga Rusiji, a povremeno i Srbiji, da šalju novac u Crnu Goru. Jednostavno, Crna Gora je svoju proklamovanu političku misiju pretvorila u robu, od koje je više od dvije stotine godina živjela i preživljavala. Budući da nije imala što drugo da prodaje, Crna Gora je izmislila jedan politički proizvod, i zatim ga prodavala na rate. Ona je, dakle, prodavala ono čega nema i čega nikada nije ni bilo. Sada postaje jasno koliko je crnogorska prevara superiornija od dubrovačke. Dubrovčani čak izgledaju naivno, jer su ipak prodavali nešto što se može mjeriti kantarom. A Crnogorci su prodavali samo prazne riječi, kojima su ubijedili sebe i čitav svijet da zemlja od stotinjak hiljada ljudi, koja ne može proizvesti ni krompira za godinu dana, može obnoviti carstvo. U tome je i objašnjenje zbog čega se u Bačkoj, Šumadiji, Podrinju... ne nariče za Kosovom i propalim carstvom, dok se u Crnoj Gori svakog dana guslalo i tobože tugovalo.
Jasno je da su Crnogorci od politike i političkog mita napravili proizvodnu djelatnost, kojom bez velikog napora mogu rješavati egzistencijalna pitanja. Zato se u Crnoj Gori politika i vodi sa toliko strasti i zato se ljudi u politici toliko žrtvuju. Za mene je ova crnogorska prodaja političkog mita najveličanstvenija i najgospodstvenija prevara u istoriji Balkana. Bravo za onog kome je ova ideja pala na pamet. Genijalno.
