Kao dječak od 15 godina i siroče, otišao je u Carigrad sa vrsnikom Ilijom Ivovim. Bio je vrijedan, inteligentan, nadasve blage naravi. Uz dopust gazde za kojeg je radio, naučio je zanat zlatara i časovničara, i poslije kraćeg vremena otvorio zanatsku radnju sa jednim Grkom. Naravno, kao i mnoge druge ljude sa naših prostora, istorija ga je omela u životnim planovima. Bio je dobrovoljac u Balkanskim ratovima, a poslije raskida posla s Grkom, otvorio je vlastitu radnju u Baru.
Kao jedan od najpoznatijih majstora precizne mehanike i zlatarstva, bio je predložen za takmičenje regionalnog karaktera od 8. do 15. juna 1925. godine, pod pokroviteljstvom Velikog župana Milovana Džakovića. Tom prilikom je dobio „Prvoklasnu diplomu“ od organizacije „Radišu Bog pomaže“ u Podgorici. Tada je napravio tri rada. Jedan od njih je sat smješten u mesinganoj čauri topa, gdje je sam izračunao, obradio, kalio opruge i osovine i narezao zupčanike. Što je najvažnije, sat je izuzetno tačno radio i još uvijek radi, u vlasništvu je njegove najmlađe unuke Nataše u Ljubljani. Drugi rad su tri srebrne muve originalne veličine, sa društvom se šalio da ih je pripitomio dok su mu stajale na dlanu. Treći rad je bilo srebrno ralo koje je imalo svoju funkciju, jer su svi djelovi bili perfektno „uglavljeni“ i mogli su se rastaviti.
Nakon te prve nagrade, radio je na puno inovacija. Jedna od njih je bio tzv. pedimetar, instrument koji mjeri korake, a time i daljinu koju pređemo pješke. Ivo je na bazi oscilatora, po izgledu sata, konstruisao i smjestio u kutiju džepnog sata pedimetar koji se mogao korigovati prema dužini koraka. Na taj način, izmjerio je da je od Gretve do Antunićevića u Zupcima bilo tačno 5347 koraka. Napravio je zlatni okvir za naočare, kao i srebrnu kutiju za njih. Najinteresantnija je bila mesingana kresalica, veća od običnih jer je napravljena od čaure RAF-ovog avionskog mitraljeza koji je iznad Antunićevića otvorio vatru na crkvu sv. Nikole u Zupcima, gdje su tog trenutka krov popravljali Marko Vukotić i Niko Đurović. Munjevitom reakcijom i brzinom, skočili su sa krova i spasili se sigurne smrti. Anto Jakobov je tada pokupio čahure i dao svom bliskom rođaku Ivu, a on je napravio puno upaljača kresalica. Ovaj je bio u vlasništvu Andra Mato'a Ćetkovića.
Tradicija se nastavlja, Ivovi sinovi i kćer su nastavili časovničarsku tradiciju, kao i njihova djeca. Sada su časovničari Saša, Ivov praunuk u Sloveniji, kao i njegov otac Slavko.
(Tekst je preuzet iz „katkadnika“ Zupci Times jedinstvenog elektronskog magazina ne samo za barske okvire koji objavljuje redakcija na čijem je čeluIlija Markov Vukotić. Ove zavisne novine po cijeni daj šta daš,, kako ih izdavač i uredništvo reklamiraju, i sada su „upakovane“ u PDF format , na četiri stranice, i distribuiraju se elektronskom poštom. Od samog početka, Zupci Times objavljuju zapise o zavičajnoj istoriji, tradiciji, receptima, vicevima, izrekama i lokalnim legendama, i to na arhaičnom jeziku koji se u ovoj reviji brižljivo baštini od prvog broja.)
