Baština

Biseri crnogorske kulturne baštine

Prepoznata do neprepoznavanja: Crkva Sv. Ilije na Volujici

Danas je već ova crkva dobila i svoj živopis, zgradu konaka, mnogobrojne objekte poznate i nepoznate namjene. To što se time unose elementi strani crnogorskoj kulturnoj baštini nisu marili ni neimari ni oni kojima je to rađeno

Prepoznata do neprepoznavanja: Crkva Sv. Ilije na Volujici Foto: PA
Ivan KERN
Ivan KERNAutor
Portal AnalitikaIzvor

Da bi dokazali da je “obilježavanje” crnogorske kulturne baštine legitimno i legalno SPC je proteklih godina zauzela markatne tačke u okolini Bara. Interesantno je da se primjeri koje ćemo navoditi nalaze na dominantnim i prepoznatljivim visovima u okolini Bara. Kao i Rumija. Kao i Sutorman, Volujica… Mnogi na ranohrišćanskim arheološkim lokalitetima. Lokalitetima i visovima po kojima je Bar poznat.

volujica2

Crkva Sv. Ilije na Volujici još jedan je primjer današnjeg neimarskog zamaha koji SPC sprovodi na tradicionalnim sakralnim objektima crnogorske kulturne baštine. Brojni primjeri devastacija od strane SPC na crnogorskim kulturnim dobrima i crnogorskoj kulturnoj baštini pojavili su se u periodu kada je crkva uslovno rečeno postala “živ organizam” i počela kulturna dobra prilagođavati svojim potrebama. Te potrebe uglavnom su izvedene na štetu istorijskog, kulturnog, kulturološkog značaja samog kulturnog dobra, ujedno i „prekrajanja“ autentičnih elemenata u nešto što se ne može uskladiti u istorijske tokove, socijalne i druge prilike koje su bile prisutne u Crnoj Gori u vrijeme njihovog nastajanja i postojanja.

Podaci o crkvištu na Volujici 1962. godine publikovani su u monografiji o Starom Baru profesora arhitekture Đurđe Boškovića. Kod Boškovića u navedenom djelu Stari Bar može se pročitati kratak citat o ovoj crkvi.

Bošković pišući o Crkvi Sv. Ilije na Volujici kaže:

“Iznad novog Bara, na grebenu Volujice, nalazi se crkvica sv. Ilije, koja je u cjelini obnovljena prije nekoliko desetina godina, kako mještani kažu na starim temeljima od kojih se danas više ništa ne vidi”, navodi on.

Drugim riječima, nije stigla ni da bude naučno obrađena ni tada, a posebno ne danas kada je prošla kroz neimarsku mašineriju SPC. I kada su njeni temelji zaliveni tonama betona. I tako smo opet ostali bez šanse da saznamo još nešto o ovom arheološkom lokalitetu.

Ta crkva na Volujici danas je sastavni dio novosagrađenog SPC manastira posvećenog Svetom Sergiju Radonješkom, koji se odomaćio kod lokalnog stanovništva pod kraćim nazivom – ruski manastir. On se nalazi u selu Mikulući pod planinom Rumijom, nedaleko od Bara.

Na sajtu MCP SPC može se pročitati da je manastir izgrađen prilozima pravoslavnih Rusa i vjernika iz Bara i okoline. Poseban doprinos dali su: Vitalij Ivančikov iz Novosibirska kao i najveći priložnik Velimir – Milo Dragović iz Bara, koji je pokazao izuzetan trud u izgradnji manastira.

Manastir je osveštan 19. jula 2009. godine, a onda je 2. avgusta 2015. volšebno dobio na poklon i obnovljeni hram Svetog Proroka Ilije na Volujici, koji je pripojen kao skit novosagrađenom manastiru Svetog Sergija Radonješkog.

volujica3

O tom događaju i kako je Crkva Svetog Ilije na Volujici postala Skit Svetog Proroka Ilije može se takođe pročitati na sajtu MCP SPC:

"Njegovo visokopreosveštenstvo arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije sa sveštenstvom i monaštvom Mitropolije crnogorsko-primorske i vjernim narodom osveštao je na Ilindan 2. avgusta 2015. godine obnovljeni hram Svetog Proroka Ilije na Volujici i u njemu služio Svetu Arhijerejsku Liturgiju. Od osvećenja na Ilindan 2015. hram Svetog Proroka Ilije je pripojen kao skit novosagrađenom manastiru Svetog Sergija Radonješkog. Postoji narodno predanje da je, skoro istovremeno sa crkvom Svetog Jovana u manastiru na Ribnjaku, kraljica Jelena Anžujska, žena kralja Uroša I Nemanjića, sagradila u 13. vijeku i crkvu Svetog Ilije na brdu Volujici, iznad barskog zaliva“.

volujica4

Danas je već ova crkva dobila i svoj živopis, zgradu konaka, mnogobrojne objekte poznate i nepoznate namjene. To što se time unose elementi strani crnogorskoj kulturnoj baštini nisu marili ni neimari ni oni kojima je to rađeno. 

O tome da li su se oko svih ovih gradnji, pregradnji, nadogradnji i poklanjanja pitale službe i institucije koje se bave zaštitom kulturnih dobara suvišno je postavljati pitanje. Crkveni graditeljski master plan nema vremena za takve “sitnice” kao što su građevinske dozvole, konzervatorski uslovi, arheološka istraživanja...

Da ne bi bilo zabune, o tome su se iz SPC izjasnili i prilikom ranijih dešavanja na Rumiji. Oni su tada rekli da ,,ništa na Rumiji ovih dana nije rađeno u tajnosti“. U tajnosti možda nije, ali u suprotnosti sa zakonskim normama, jeste. Kao i nebrojeno puta do sada.

Portal Analitika