U susret sve većoj polarizaciji društva iskristalisao se prazan prostor.
Taj prostor jasno otkriva šta crnogorskom društvu fali – prava ljevica. Potreba za njom se ogleda u sve većoj nacionalnoj, vjerskoj i svakoj drugoj identitetskoj podijeljenosti. Takođe, ona se ogleda i u nedostatku validne kritike ekonomskog stanja u zemlji.
U Crnoj Gori ne postoji podjela na lijeve i desne, već na desne i više desne. Neki od njih djeluju lijevo zbog svojih socijalnih svjetonadzora, ali svima im je jedno zajedničko - služenje krupnom kapitalu.
Istina, nekada se mogu čuti validne kritike neoliberalnog kapitalizma i Evropske Unije. One obično krenu ovako: „Mladi obrazovani kadar će otići u Njemačku, koja nije platila ništa za njihovo školovanje... Centralna Evropa pomoću svojih privatnih ekspozitura živi na račun zemalja periferije, čiji se novac priliva u centar...“ , a onda se to nastavi sa „to je sve plan Soroša, globalista, feminstkinja i antife koji oće da unište tradicionalnu porodicu i dovedu imigrante da nas islamizuju“.
Ne, ne, ne. Stani, premotaj.
Ekonomska kritika stoji, ali kada se ukombinuje sa fašističkim teorijama zavjere, sve otpadne. Ultra desni konzervativci unište svaki javni prostor za kritičku misao. I znate šta? Kada su nam to predstavnici euroskepticizma, ne mogu da previše krivim eurofile.
Isti ti konzervativci bi vrlo rado dali subvencije i oprostili sve poreze, pa i ustupili državno zemljište nekom prototipu „poštenog srpskog domaćina“. Jer kad radimo u marketu za 300 eura mjesečno, u zemlji u kojoj je minimalna potrošačka korpa 650, sve je okej ukoliko krivimo kičmu za našeg brata. Neka on sjedi u vili, bitno da nije kakav Hrvat.
S druge strane, takozvana procrnogorska struja ne odmiče daleko od tog modela. Samo se oni ne gade na nacije. Voljni su da oproste milionske dugove, da otuđe najljepše plaže, i da unište fabrike da bi ih kasnije mogli privatizovati. Eto, istina, ne diskriminišu – mogu i njemački, i ruski i turski tajkuni da dođu. Otvoriće im vrata Crne Gore da zajedno ekspoaltišu pod okriljem „otvaranja radnih mjesta“.
Ni tim eurofilima nije sve najjasnije. Tu ne spada samo opozicija, već i dobar dio naše svetosavske vlade. Uspjeli su da ukombinuju najgore iz obje ideologije. Baš kao i njihov idol - Hrišćanska demokratska unija Angele Merkel.
U glas nam poručuju da su Njemačka i Belgija bogate zemlje jer "imaju emancipovane građane" i "nemaju korupciju", te kako bismo bili Luksemburg da nema nepotizma i sive ekonomije. Pitanje je, doduše, da li iz bezobrazluka, interesa ili neznanja propagiraju laži neoliberalnog kapitalizma.
Kako god bilo, potrebna nam je nova ljevica. Ona koja bi objedinila sve radnike i radnice, ukazala da problem nisu LGBTQ+, imigranti, Srbi ili Crnogorci, te usmjerila energiju ka klasnoj pripadnosti i intersekcionalnosti. Da budem jasan, to bi značilo i obračunavanje sa ratom devedesetih putem zakona o lustraciji, nacionalizmima, cjelokupnom prošlošću i fašistoidnim institucijama poput Srpske pravoslavne crkve. U novom društvu nema mjesta za negiranje genocida, teritorijalne pretenzije, one koji slave zločince, niti za ekonomiju „kapanja“ (eng. trickle-down); odnosno nonsensa koji podrazumijeva da će novac, ukoliko pomognemo bogatima, te smanjimo poreze i „oslobodimo“ tržište, vremenom dokapati i do „običnih“ građana.
Nova ljevica bi znala da nam je potrebno progresivno oporezivanje, da smo više mi potrebni Evropskoj uniji nego ona nama, ali da smo međuzavisni. Zalagala bi se za ulazak u EU, da bi je sa drugim progresivnim glasovima reformisali i ujedno spasili. Jer, EU se mora demokratizovati ili će se samouništiti. Isto kao i Crna Gora.
Autor je socijalni psiholog i aktivista
