Većina ljudi je već prilagodila svoja očekivanja proljećnom poremećaju, ali većina se tiho nada da će se do ljeta i jeseni život u Velikoj Britaniji vratiti manje-više u normalu. Da li imaju pravo da budu samopouzdani? Šta možemo učiniti da izbjegnemo ponovno klizanje u ciklus zaključavanja? Ukratko: kako se ova pandemija završava i kako je možemo brže okončati?
Globalno gledano, Velika Britanija je u snažnoj poziciji da ima najmanje pet efikasnih i sigurnih vakcina, ali predstoje veliki izazovi. Već znamo za nove sojeve, poput onih nastalih u Kentu, Brazilu i Južnoj Africi, koje se pokazuju izazovnim u pogledu toga što su prenosivije i imaju potencijalno ozbiljnije zdravstvene ishode u slučaju britanske varijante.
Još gore, kontinuirana mutacija znači da bi neke od ovih varijanti, poput one u Brazilu i Južnoj Africi, kao i buduće varijante, mogle da izbjegnu i naše vakcine i prirodni imuni odgovor. Posljedica toga bi bila da naše sadašnje vakcine postanu manje efikasne, kao i da se javi mogućnost ponovne infekcije: postojanje jedne verzije Covid-19 ne znači da ne možete imati drugu.
Bogate i siromašne zemlje
Teren pred nama je kamenit, ali možemo ucrtati nekoliko sigurnih ruta. Bogatije zemlje poput Novog Zelanda, Australije, Kanade, Japana, Velike Britanije i one u Evropi imaju mogućnost da sprovedu strategiju eliminacije kombinacijom programa za ispitivanje, praćenje i izolovanje; kratka i oštra ograničenja zaključavanja radi zaustavljanja miješanja; i što je najvažnije, granične mjere za zaustavljanje ponovnog uvoza novih lanaca i varijanti. Ovo bi pomoglo da se okonča epidemija svake zemlje i bude korak, od države do države, ka boljoj kontroli i okončanju globalne pandemije.
Ako su ove zemlje u stanju da brzo usmjere vakcine na većinu svoje populacije (uključujući i djecu, s obzirom na potrebu da se veliki dio populacije imunizuje kako bi se postigao imunitet „krda“), i zaštite od uvođenja varijanti od drugih djelovima svijeta, možda će moći da ukinu ograničenja i vrate se donekle normalnom domaćem životu u narednih šest do osam mjeseci. To bi značilo ponovno otvaranje škola, restorana, barova i teretana i povratak muzičkih festivala uživo i sportskih događaja. Gašenje požara i dalje bi bilo potrebno za bilo kakve epidemije, ali one bi mogle biti lokalizovane i kratke.
Kompromis za veću slobodu kod kuće bio bi ograničen za međunarodna putovanja. Već gledamo Izrael kako predstoji sa svojim programom vakcinacije, istovremeno zaustavljajući sve međunarodne putničke letove u zemlju i van nje. Kanada sada zahtijeva da međunarodni putnici dođu na jedan od četiri aerodroma i odu u hotele u kontrolisanu izolaciju. Ovo je najbrži put do domaće normalnosti, kao što smo naučili iz protekle godine pandemije.
Jačanje sistema za ispitivanje
Pa šta ovo znači za Britaniju? Petnaest miliona vakcinacija je nevjerovatan početak, ali potrebno je znatno šire predstavljanje da bi se ograničio prenos virusa. Većina stanovništva moraće da se vakciniše. Moramo da ojačamo naš sistem za ispitivanje, praćenje i izolaciju povećanim testiranjem i dovoljnom podrškom za one koji se samoizoluju, uključujući i plaćanja za one koji moraju ostati kod kuće. Istovremeno, moraćemo da živimo sa ograničenjima međunarodnog kretanja tokom cijelog ljeta.
Ujedinjeno Kraljevstvo ide tim putem, ali izgleda da oklijeva da proširi kontrolisanu izolaciju na dolaske iz svih zemalja, a ne samo one sa potvrđenim varijantama. Problem sa ovim je što će se varijante pojaviti i širiti prije nego što budu otkrivene, s obzirom na nedostatak kapaciteta za sekvenciranje u mnogim zemljama. Stoga je jasna potreba za proaktivnim karantinom i testiranjem onih koji stižu u zemlju i, u slučaju pozitivnih rezultata, sekvenciranjem virusa. Premijerka Škotske Nikola Stardžon obavezala se na ovaj pristup, ali čeka da Boris Džonson to objavi i za Englesku.
Jednom kada se bogatije zemlje, poput Velike Britanije, pozabave i kontrolišu svoj domaći problem, moraju podržati manje imućne zemlje u njihovim naporima da vakcinišu svoje stanovništvo. Mnoge siromašnije zemlje, kojima nedostaju resursi i milioni za pregovore sa farmaceutskim kompanijama, nijesu mogle da pristupe vakcinama za većinu svoje populacije, dok su neke bogate zemlje kupile devet doza po osobi.
Covax inicijativa
Svjetska zdravstvena organizacija zatražila je od ovih zemalja da doniraju doze Covax inicijativi za distribuciju vakcina siromašnijim zemljama. Norveška se već izričito saglasila da dijeli doze vakcine istovremeno sa vakcinisanjem sopstvene populacije. Velika Britanija je posvetila novac Covaxu, ali nije izričito govorila o načinu isporuke doza.
Ne samo da postoji moralni imperativ da se zaštite životi širom svijeta, postoje i sebični razlozi, jer sve dok virus cirkuliše na drugim mjestima, on može nastaviti da se replicira, mutira i minjenja u opasnije oblike koji mogu učiniti nda čak i oni koji su vakcinisani budu podložni infekciji. Kraj pandemije će se dogoditi tek kada se pristupačne, dostupne i efikasne vakcine distribuiraju po cijelom svijetu – nešto što još izgleda nažalost dalek cilj.
Pandemija vjerovatno neće naglo završiti, već polako, od zemlje do zemlje, jer svaka povećava kontrolu nad Covid-19 i gura virus ka nivoima eliminacije. Bogate države to će postići testiranjem, vakcinama (uključujući kontinuirano redizajniranje i preraspodjelju) i boljim tretmanima. Siromašnije zemlje će se boriti da ih sustignu i suočiće se sa ponovljenim talasima i rasplamsavanjima sve dok ne dobiju podršku potrebnu za dobru kontrolu. Nažalost, ovo je priča o globalnom zdravlju u bogatim djelovima svijeta, a problemi poput ospica, zaušnjaka, rubeole, tuberkuloze i dječije paralize i dalje su glavni problemi koji nastavlja da komplikuje stanje u siromašnijim djelovima svijeta.
