Na početku pandemije mnogi od nas na nov način su iskazali zahvalnost radnicima koji održavaju svijet. Kupci su se zahvalili osoblju supermarketa, aplaudirali dostavnim vozilima i zalijepili duge u prozore kako bi zahvalili Nacionalnoj zdravstvenoj službi. No, ništa od ovog priznanja još se nije pretvorilo u povećanje plata, dodatne odmore ili produžena bolovanja. Umjesto toga, dok su ljudi stajali u redovima da aplaudira onima koji su preuzeli dodatni teret emocionalnog rada tokom ove pandemije, liječeći nas do ozdravljenja i smirujući naš strah, činilo se da mnogi misle da je najveća nagrada za ovakav posao sama emocija.
Emocije su jedan od najvažnijih izvora dobiti u savremenoj ekonomiji. Kompanije već dugo profitiraju od naših osjećaja - Facebookovo dugme „like“ je možda najočigledniji primjer. Naši milioni lajkova su mikrojedinice rada. Klik po klik stvaraju podatke koji vrijede milijarde. „Afekat“ ili naša subjektivna emocionalna iskustva, kako je nedavno naglasio istraživač medija Markus Džilroj-Ver, izvor su viška vrijednosti.
Ali ova tendencija seže mnogo dalje od interneta. Dugo se od radnika u maloprodaji, uslužnoj, nastavnoj i zdravstvenoj industriji očekuje da njeguju dobar osjećaj kao dio svog rada. I upravo zato što je ovom emocionalnom aspektu njihovog posla teško dodijeliti novčanu vrijednost, taj je posao već dugo potcijenjen.
Poslovi radnika plavih kragni, poput proizvodnje, rudarstva, građevine, pa čak i vožnje kamiona, mogu se obavljati u raznim raspoloženjima. Montažnu liniju nije briga da li plačete ili se smijete; automobilski radnik Čaki Denison u fabrici General Motorsa u Lordstaunu u Ohaju rekao mi je 2019. da se često čini kao da uprava zamjera radnicima što uopšte imaju osjećanja. Činilo se da je sreća posebno nervirala šefa. Važno je bilo da li možete da dostignete linijsku brzinu - 100 vozila na sat u jednom trenutku u Lordstaunu, što je značilo da radnici ponavljaju isti zadatak svakih 40 sekundi. Kako su se osjećali zbog toga, nije bilo važno, osim ako se nijesu dovoljno naljutili da bi štrajkovali.
Ali kako su ti poslovi nestali u Velikoj Britaniji i SAD (Lordstaun je zatvoren 2019. godine), poslovi koji su se umjesto njih proširili zahtijevaju ono što je sociolog Arli Rasel Hokšild nazvao „emocionalnim radom“. Ako radite posao koji je usmjeren na kupca, klijenta, pacijenta ili studenta, vjerovatno ćete znati šta predstavlja obavljanje emocionalnog rada. To je osjećaj da progutate knedlu u grlu prije nego što uđete u učionicu, da ugušite bijes prema kupcu koji vas je upravo uvrijedio, da pripremite osmijeh za sljedećeg klijenta u redu ili da vas upozore da na telefonu zvučite srećno u call centru. Hokšild je naglasio da je emocionalni rad proces stvaranja osjećaja kod drugih. Na poslu se ne smiješimo samo; smješkamo se jer se nadamo (ili naš šef to čini, u svakom slučaju) da će osmijeh stvoriti osjećaj topline kod druge osobe koju će povezati s restoranom, radnjom, pabom. Ako se zbog posla osjećamo dobro, ponavljamo to. Tu reputaciju dijelom stvara vješta proizvodnja osjećaja kod zaposlenih.
U komplikovanijim interakcijama, poput podučavanja ili njege, emocionalni rad može biti produžen i nijansiran. Možda će neko morati da se izbori za odgovor sramežljivog djeteta, da umiri pacijenta koji je upravo primio loše vijesti ili da ignoriše rasističku psovku od klijenta. Nije iznenađenje da mnoge poslove koji zahtijevaju emocionalni rad – ono što ekonomisti i drugi istraživači nazivaju „interaktivnim uslužnim radom“ – rade žene. Vještine koje radnici na ovim poslovima koriste za izazivanje osjećaja uopšte se ne smatraju vještinama, već se pretpostavlja da su prirodne osobine ženskog osoblja. A ako ti radnici rade samo ono što im je prirodno, onda taj dio posla ne mora biti plaćen.
Nije iznenađenje da mnoge poslove koji zahtijevaju emocionalni rad – ono što ekonomisti i drugi istraživači nazivaju „interaktivnim uslužnim radom“ – rade žene.
Istoričarka Betani Morton utvrdila je da su kompanije poput Walmarta kapitalizovale etiku pružanja usluga ženama koje su angažovale – ženama koje je u prvim danima širenja maloprodaje kompanija odabrala upravo zato što se za njih nije pretpostavljalo da im treba porodica za održavanje zarade. Te žene nijesu plaćene za punu vrijednost koju su donijele, a sva ta dobra volja koju su proizvele stvorila je nekoliko ljudi izuzetno bogatim – imovina porodice Walton procjenjuje se na oko 215 milijardi dolara.
Umjesto većih plata, radnici sa izraženim emocijama često su plaćeni njihovim sopstvenim osjećanjima, što je kompanijska verzija aplaidiranja Nacionalnoj zdravstvenoj službi. Najgori primjer koji sam vidjela kada je ovo u pitanju mogla bi biti priča o 47-godišnjakinji koja odlazi na neplaćeni staž u svjetlu finansijske krize 2008. godine, koja je novinarima rekla da je „plaćena u zagrljajima“, ali ima ih bezbroj. Ovog aprila britanska vlada izbacila je „počasne značke“ za NHS i radnike koji obavljaju kućnu njegu. Značke su, naravno, rekle CARE (briga). Mnogi radnici su u međuvremenu bili više zabrinuti zbog neadekvatne lične zaštitne opreme. Plaćanje osjećajima može previše lako da podstakne reakciju. Zahvalnost se može pretvoriti u bijes. Sav taj aplauz radnika NHS-a može se brzo pretvoriti u novu pritužbu. „Aplaudirali smo za vas! Kako se usuđuješ da se žališ? Ili tražiti povišicu na platu?“
Čak i ako ta reakcija nikad ne dođe, pandemija je mnogim afektivnim nagradama oduzela posao. Kancelarija u kojoj ste nekada uživali u ćaskanju sa saradnicima zamijenjena je Slack kanalom; kantina u kojoj se posluživala hrana sada je vektor bolesti. Kao što mi je prošlog proljeća rekla jedna radnica kozmetičkog salona, tokom pandemije je prilično dobar dotadašnji posao šminkanja klijenata pretvorila u onaj koji rizikuje njihovo zdravlje i sigurnost. Neki su radnici dobili dodatnu platu u prvim danima pandemije kako bi nadoknadili dodatni rizik, iako je u mnogim slučajevima takva plata prestala da se isplaćuje.
Rizici, naravno, nijesu. Pandemija je navela mnoge od nas da na nov način razmišljamo o tome šta je „bitan“ ili „ključan“ posao i o rizicima koje su ti značajni radnici poduzeli kako bi nas snabdijevali hranom, brinuli o nama, podučavali i zabavljali nas. Dok se bavimo problemima i poteškoćama pandemijskog života, važno je ne zaboraviti potcijenjeni emocionalni rad potreban za ta ključna radna mjesta. Pandemija je podsjetnik da su naši životi u rukama svih onih ljudi čiji je rad tako dugo bio potplaćen.
