Poštovani profesore, doktore, docentu Veseline Drljeviću, predsjedniče Savjeta, Uvaženi Okrivljeni, Pretpostavljam da ste kao istaknuti predstavnik „crnogorske elite“, kako Vas Nezakoniti Raonić voli predstavljati, s pažnjom odslušali gostovanje ovogodišnjih laureata za Trinaestojulsku nagradu – gospode Bećira Vukovića i Velja Stanišića.
Doduše, gostovanje je upriličeno na lokalnom Javnom servisu, Gradskoj RTV, ali to ne mijenja, svakako, težinu i dramatiku narečenog sadržaja.
Pošto, za divno čudo, Boris I Vi stoički ćutite na sva moja zapažanja, postaviću jedno retoričko pitanje: Možete li da zamislite u istoj prostoriji pomenutu „gospodu“ i GOSPODINA Miloša Karadaglića?
Ja ne mogu, osim, možda, kao slučajne saputnike na nekom aerodromu, u nekom prevoznom sredstvu, nekoj čekaonici.
Čak mi je i ta slika prilično neprirodna, ali dešava se.
I tu se završava svaka , čak i potencijalna, poveznica nepovezivih Vuković&Stanišić – Karadaglić!
Poslije ovog retoričkog pitanja, podastrla bih jedno kratko smatranje, pa ako hoćete čitajte, ako nećete… preživjeću.
Elem, primijetila bih da, koliko je teško i zamisliva prethodna slika, toliko je lako zamisliv, takoreći logičan i prirodan prizor: okvir u kojem ste zajedno Vi, Boris, Vuković, Stanišić!
Ništa prirodnije i logičnije. Savršena ilustracija onog što Crna Gora danas jeste, a nikako ne bi smjela da bude!
Ne bih Vas više zadržavala, blagodarim.
Neka Vam bog podari mudrost i strpljenje.
