Đeca uskraćena za budućnost progoniće sve nas, ne samo ubicu i ne samo one koji su od trinaestogodišnjeg dječaka načinili ubicu. Njihove smrti pripadaju svima nama. Ništavilo koje izlazi iz usta srpskih zvaničnika ipak je samo ništavilo srpskih zvaničnika. Ljudi bez i nagovještaja empatije. Ljudi kojima je zrcalo arhineprijatelj. Smrtni arhineprijatelj. U svojim su laboratorijama decenijama uzgajali nasilje i mržnju. Svoje su građane pretvorili u pokusne kuniće. Hranili su ih nasiljem i mržnjom, ubrizgavajući im serum laži, podučavajući ih zlu. Na oči su im stavili povez kako ne bi pogledali istini u oči, kako se ne bi suočili s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. A onda, onda se dogodilo zlo. Zlo je došlo po svoje i u tamu odvuklo nevine. Čiste, one koji nikad nikom nijesu naudili. One koji nikom nijesu učinili zlo. One čije su čiste i krhke ruke pisale domaće zadatke i svirale klavir. Ruke bez grijeha. Oni su platili danak zlu, s kojim nijesu imali ništa. Zlu kojem su bili izloženi i u kojem su odrastali. Arhitekte zla izvan su bojnog polja, oni ne plaćaju račune, to čine oni koji ništa nijesu skrivili, osim što su mimo svoje volje zatočeni među zidovima kaznionice Aleksandra Vučića. Bestidnost čuvara u kaznionici teško da se može objasniti. Nije moguće objasniti potpuno odsustvo čovječnosti onih koji sistematski indoktriniraju i razaraju umove. Onih koji nad mrtvom đecom izriču laži. Onih koji lešinare nad tragedijom, koja je tragedija svakog čovjeka. Smrti u Beogradu jednako bole i u Podgorici, i u Sarajevu, i u Prištini, i u Zagrebu… Govoriti o dekadenciji Zapada i upirati prst u Zapad, optužujući ga za užas u beogradskoj osnovnoj školi, može samo neko ko je lišen i zrna ljudskosti. Neko ko sopstveni grijeh želi natovariti na tuđa pleća. Neko ko od drveta ne vidi šumu. Neko ko od Holivuda ne vidi Rusiju. No, ne budimo kao oni. Ne likujmo nad njihovim ništavilom.
Ne budimo strvinari koji su seirili nad cetinjskim žrtvama. Učinimo sve što je u našoj moći da zaustavimo arhitekte smrti. Da zaustavimo ludilo koje se preliva. Bazen Aleksandra Vučića odavno je prepunjen. Ne dozvolimo da se naša đeca dave u njegovim košmarima. I poželimo Srbiji da se što prije izbavi iz propasti u koju je odavno odveo Aleksandar Vučić. U koju je vuku njegovi zlokobni mediji i njegova armija sijača mržnje. Poželimo Srbiji da više niti jedno dijete ne plati cijenu decenijskog poigravanja zdravim razumom. Sistematskog i sistemskog. Ne dozvolimo da se i Crna Gora pretvori u poligon na kojem će osuđeni ratni zločinci, ubice, silovatelji i potonja ološ držati slovo o životu. Onaj koji je uzeo nečiji život mora da zaćuti. Njemu ne pripada pravo da govori. Ne dozvolimo da nam Šešelji, Marići, Sarape, Mitrovići, Bokani, Rakovići i sličan šljam truju đecu s tv ekrana i s platformi opskurnih srpskih medija. Medija i u Srbiji i u Crnoj Gori. Naša đeca ne smiju odrastati u metanijama i molebanima za ubice, pedofile i ratne zločince.
Mada bi nam ministri policije i pravde najrađe odśekli jezik da ne remetimo tišinu – još glasnije govorimo i pišimo o zlu, uprkos željama Vučićevih namjesnika. To je obaveza svakog od nas. Spasimo našu đecu od pandemije mraka. Đavo je odavno odnio šalu. Spasimo njihovu budućnost. Dok još nije kasno.
