Pokušajte da vizualizujete ovu scenu. Zamislite neke bijesne plemenike, neko bratstvo po krvi, do zuba naoružanih i nakinđurenih, a polugladnih brđana, kako preko brvna prijete, draže, i na duel izazivaju izvjesnog Milovana Vujoševića iz Brskuta, koji se, pri tom, već hvalio kako svakoga ko bi mu izašao na megdan može da dobije. Scena dramatična nema šta, a Milovan nekako ukipljen, u nekoj svojoj ekstazi antidrame. U ovoj sceni plemenskog sukoba, zapravo, Milovanova tajna je baš ta njegova tišina.
Dok bi mu gromoglasni bukači, bekrije i agenti isterjivanja mak na konac, te napirlitane, razmahane katunske kavgadžije prijetile nasiljem, on bi njima prijetio mirom. Ćutao bi samo na drugoj strani brvna, ali ćutao bi aktivno, ne pasivno, ćutao bi sa namjerom i mišlju, označen i osmišljen tišinom koja zrači, širi se i drži kao bedem i zid. Ćutao je Milovan tako dugo i značajno i strpljivo čekao i onda kada su mu zveketali oružjem ispred nosa. I kada su povlačili oroze na kuburama, nišanili na njega i smijali mu se. I tako je, mic po mic, huškače na obračun, na violentni manir razrješavanja nesporazuma, toliko smorio i iscrpio svojom neumoljivom indiferentnošću da su se oni na kraju pokupili i otišli, a Milovan ostao sam na brvnu kao neprikosnoveni pobjednik na poprištu dvoboja. Ovu scenu kao dobar primjer superiorne i dobro promišljene ratničke smirenosti pominje Marko Miljanov na samom početku svojih „Primjera čojstva i junaštva“ .
Ali kako tu vrstu viteškog ponašanja, tog mudrog, antičkog identitetskog spokoja, potpune, nepodijeljene uvjerenosti u sebe samog i svoju unutrašnju tišinu prevesti na kakofoniju signala i impulsa današnjice, na raspamećeni emotikon vokabular i energetsku rasutost naše modernosti? Pa lijepo, kroz meditaciju i kroz san, kroz dah i pogled, kroz želju za stavom i potrebu za učenjem od drugih i iz prošlosti, za uzvišenom, a jednostavnom mišlju i zdravom logikom probuđene svijesti – kao vrsta psiho terapije. Jer nikada kao sada „Primjeri čojstva i junaštva“ nisu bili tako aktuelni ne samo kao knjiga uspomena na ljudskost i junaštvo Crnogoraca iz minulih vremena, kao spomenar ratništva i ratničke humanosti, nego i kao „self help“ štivo, koje može da vam bude od koristi i pomogne vam da preživite zastoje u saobraćaju, gužvu u shopping mallu, nevolje sa kirijom i ovu generalno rogobatnu dnevnost.
PRINCIPI I NEVOLJE
Krenimo korak dalje. Oni od vas koji prate srpske tabloide, a ima vas dosta znam, sigurno nose u svježem sjećanju slike hapšenja vođe grupe Partizanovih navijača po imenu „Principi“ ali i okorjelog narko izvršitelja, izvjesnog Velje Nevolje ili Velje Belivuka. Veljina kriminalna grupa, u vezi kako sa ozloglašenim kavačkim klanom tako i sa bezbjednosnim strukturama na vrhu srpske države, izgleda, samo se rekreativno bavila navijanjem. Partizan je bio izgovor, a Partizanov stadion neka vrsta šteke i skloništa, „bezbjedne kuće“ nasilne pljačke, i još nasilnije smrti ispod tribina, koja se od očiju javnosti krila bez potrebe da se sakriva, u svoj svojoj napadnoj crno-bijeloj očiglednosti, ljubiteljima fudbala pravo ispred nosa. Kod Velje, isto tako, u nekoj od njegovih „jazbina“ otkrivena je neka ljudska kost, vrsta psihotičnog mementa počinjenih zločina. Ta kost je bitna, ne samo za dalju istragu već i kao fetišistički ključ jednog posebnog identiteta rastrojstva, impulsa i revanšizma.
Klinički psiholog i kriminolog Dobrivoje Radovanović osvrćući se na činjenicu da je Velja Nevolja izgubio oba roditelja u eksploziji ručne granate 1995, kada mu je bilo samo 9 godina, zaključuje ipak u „Kuriru“ da: ,,... na to što je Belivuk postao ne može da utiče samo jedna komponenta, mora više stvari da se poklopi, i to naročito sa negativnim crtama ličnosti“. Ali ako, za trenutak, ostavimo po strani sve moguće problematične aspekte Veljka Belivuka kao negativne ličnosti, onda u prvi plan, zapravo, izbija nešto drugo, odnosno ono što je dodatno trasiralo životni put mladog nasilnika, a to je jedan širi kontekst srpskog društva, kontekst kulturnog modela držanja i ponašanja, atmosfera života, kuće i ulica, kao i vrsta govora koji znači pogled na svijet.
I tu onda Veljina sudbina, njegova karijera obilježena krvlju, uspon i pad, postaju samo jedan dio srpske slagalice širih identitetskih trauma. Ono što tu tragično izbija na površinu je neka vrsta identitetskog jaza koji onda ovdje postaje i ključni faktor i poetski podtekst za konkretan zločin. A taj jaz usred srpskog sistema vrijednosti, jaz u načinu poimanja, u percepciji samoj, koja će kroz bastardizovan dnevni govor postati sudbonosno performativna instanca srpske identitetske krize; i čedo i čudo srpskog identitetskog revanšizma. I tu će riječ „revanche“, koja podrazumijeva državnu politiku usmjerenu ka povraćaju izgubljenih teritorija, poprimiti i paranoidno individualizovani veliko-srpski prizvuk, gdje, kao u slučaju Belivuka i „Principa“, otimačina postaje ideološka kategorija.
STALNE TEŽNJE
U engleskom, inače, riječ „revanche“ bi mogla da se dovede i u vezu sa riječju „rematch“. A i u riječniku engleskog reč „rematch“ ne samo da počinje istim slovom kao riječ „revenge“ nego ima i zloslutno sličan prizvuk. Rematch-revenge. Revanš i osveta. Zar to nije mračni identitetski ključ svekolikog srpstva? Tuk na luk, tante za tante, milo za drago i klin koji se klinom izbija. Zar to nije slika Obilića, na koljenima pred carom Muratom, koji već dobijenu Kosovsku bitku na svoju ruku, individualnim činom terora i pseudorevanšizma, kroz paranje skrivenim sječivom trbuha turskom suverenu, na kvarno, preinačuje svoj lični zločin u kolektivni blagoslov, sve-srpskog permanentnog gubitnišva?
Na istom tragu je i Apis i njegova produžena, crna ruka Gavrilo Princip čiji je magični metak u Sarajevu trebao da ujedini srpski svijet a od svega je samo započeo Prvi svjetski rat. Partizanova navijačka frakcija „Principi“ kojom se dičio Velja Nevolja i koristio je kao paravan za druge, mračnije rabote sa strane, tako je samo kap u moru revanšističke srpske pomame i pohare. Jer sam moderni, srpski kulturni model, njegov fundamentalni impuls, spiritus movens je snaga revanšističkog afekta - to je inat i inaćenje, gulanferski patos i prkos, ona rečenica Vuka Karadžića „ne da se, ali će se dati“, stisnuti zubi, usukan brk i skriveno oružje za zlu ne trebalo, a i da se nađe.
Ali, upravo taj afekat i djelovanje iz afekta, taj duh revanšizma, drži Srbe i Srbiju u permanentnom stanju postkolonijalne emocionalne nedozrelosti. Srbi ne samo da uglavnom ne znaju za sebe. Oni ne znaju ni kako se grade gradovi, razvija urbanitet i urbani način života, a principe na kojima bi počivala državna organizacija, društveni ugovor i parlamentarno nadmetanje u demokratskoj areni argumenta i kontraargumentacije i da ne pominjemo. Srpski svjetonazor zato ne prevazilazi usko obzorje plemenske družine i navijačke grupe iz sokaka i bircuza i političkog uhljebljenja unutar partije na vlasti. U središtu tog kruga vječito horizontalne projekcije moći je mesijanski pater familias, vođa, babo ili neki drugi harizmatički mangup koji zahtijeva apsolutnu poslušnost, vrača u bob, vedri i oblači, folira i glumata i kada to odgovara njegovom seljačkom makijavelizmu udjeljuje brašno, zejtin, mangulice i kafu da podmaže one i tamo gdje treba. U tom smislu najnoviji model „srpskog svijeta“, drugog imena velike Srbije, je još jedan korak unazad po sebi osuđen na propast jer i sada kao i prije ideja srpske države ostaje fluidni pojam vezan za prolivenu krv, revanšistička fantazija povratka grudi i zemlji i paroidna groznica vaskrsa idealizovanog i pogrešno shvaćenog, u krivom ogledalu megalomanije viđenog, Dušanovog carstva.
Ovdje, međutim, na samom kraju ovoga mini eseja, ona slika strategijske tišine Milovana Vujoševića na brvnu kod Brskuta s početka priče dobija neočekivano hegelijanski obrt. Jer ako prihvatimo to da „onaj ko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito“, onda Vujoševićeva tišina ne samo da je ubojitija vrsta napada od onog gizdavog ačenja, folirantskog zveketanja sjajnim oružjem njegovih nesuđenih takmaca u mogućem duelu, ona nije samo mudri ratnički trik i manevar prekaljanog borca, već i civilizacijski čin.
