Crnogorska spisateljica Ksenija Popović, nakon 12 godina književne tišine, objavila je roman“Očevi ispred sinova” u kojem je otvorila vrata kompleksnim pitanjima našeg identiteta, porodičnog nasljeđa i naslijeđenih trauma, prikazujući Crnu Goru kroz objektiv iskusne svjedokinje i kritičarke javnih narativa.
Njena nedavno objavljena knjiga, smještena između Crne Gore s kraja devedesetih i savremenog doba, vješto ispisuje sudbine dvojice muškaraca koje povezuje nešto dublje i od krvi – teret naslijeđenih matrica ponašanja, porodičnih očekivanja, ali i borba za lični integritet.
Autorka nije bježala od teških pitanja, pa kroz novo prozno djelo upozorava i na opasnosti ponavljanja istorijskih grešaka, stavljajući čitaoce pred ogledalo koje odražava i prošlost i sadašnjost.
Za Portal Analitika, Ksenija Popović govori o vremenu koje je oblikujući junake njene priče pokušalo da im otme pravo na sopstveni izbor, ali i zašto vjeruje da književnost mora da misli, osjeća i pamti, te koliko prošlost oblikuje sadašnjost danas i ovdje.
„U ovakvom današnjem svijetu, kad ne možemo da se dogovorimo ni oko stvarnosti koju gledamo svojim očima i slušamo svojim ušima, a kamoli oko prošlosti, bilo mi je iznimno važno da prikažem Crnu Goru onako kako je ja doživljavam, ne samo tokom devedesetih, već i danas, jer prosto nijesam zadovoljna nijednim narativom koji čujem u javnosti, a kamoli u umjetnosti“, ističe Popović.
Ogledalo devedesetih i stvarnost današnjice
Sagovornica Analitike napominje i da je u javnoj sferi često prisutna ideološka polarizacija, ukazujući da dominantni narativi ne prikazuju crnogorsku stvarnost vjerodostojno.
„Uvijek mi je suviše ideološki obojeno to što vidim, pretjeruje se u jednom ili drugom pravcu. Ne pretendujem da sam baš ja objektivni posmatrač, ali mi se mnogo dopada to što mi ljudi najrazličitijih političkih opredjeljenja kažu da sam vjerodostojno prikazala našu stvarnost. Samo bi, eto, voljeli da sam prećutala ovo ili ono“, napominje ona.
Popović sa dubokim ličnim uvidom opisuje i povezanost sa vremenom devedesetih.
„Kad su devedesete u pitanju, taj trenutak naše prošlosti ostavio je ogroman pečat na mene i često o njemu razmišljam. I dalje ne mogu da shvatim, kao savremenica tog vremena i neko ko dobro pamti sve pozitivno iz stare Jugoslavije koje se sada želi potrijeti revizionistički kao da ga nije bilo, da su nam se onakve devedesete uopšte mogle desiti. I valjda su mi zbog toga toliko živi u sjećanju detalji toga vremena“, naglašava ona.
Stava je i da se sadašnjost nije oslobodila nasljeđa tog perioda. Naprotiv.
„Koliko vidim, ne samo da nijesmo raskrstili sa zakonom sile, već opasno i uporno koketiramo s povratkom u devedesete“, upozorava Popović.
Porodično nasljeđe - i bogatstvo i teret
Kroz likove Igora Vukovića i Nikole Džonija Pejovića, u “Očevima ispred sinova” ona je uspješno istraživala složenost crnogorskog nasljeđa koje i danas oblikuje identitet i neke lične izbore.
„Vjerujem da je u našem društvu porodično nasljeđe najveće bogatstvo i najveći teret. Zemlja sa ovakvom istorijom ratova, surovosti i gladi, gdje psihološka podrška i ta vrsta samosvjesnosti nijesu postojale ni u primisli, teško da je mogla stvoriti zdravu porodičnu jedinicu prema današnjim kriterijumima. Stvorila je lijepi osjećaj zajedništva, poštovanja starijih generacija i spremnosti da jedni drugima priskočimo upomoć. Ali je isto tako stvorila nezdravu dinamiku u kojoj se očekuje da mlađi slijepo slušaju starije koji se za sve pitaju, a često su nemilosrdni i nesposobni da donesu prave odluke i za sebe, a kamoli za druge“, ukazuje autorka romana.
Prema njenim riječima, ta napetost između ljubavi i dominacije, podrške i kontrole, prenosi se u Crnoj Gori kroz generacije.
„Svi kompleksi, tjeskobe, zavisti i nedostaci prenose se na to potomstvo, dolazi do ogromnih nepravdi, a onda se svi iščuđavaju kako se to porodice uspiju posvađati oko nasljedstva ili politike. Zato što istjeruju pravdu, naravno“, napominje Popović.
Podsjeća i da se u sva tri romana koja je napisala, zapravo, na različite načine bavila problemom nasljeđa.
„Naravno da ne postoji idealni roditelj, i zato volim izreku da, čak i kad bismo sve uradili perfektno, naša djeca bi imala na što da se požale - ako ništa drugo, onda na to da su roditelji suviše savršeni i da se ona ne mogu nositi s tim bremenom. Ali kod nas postoji taj potpuni, nedopustivi pristup da je dijete naše vlasništvo, da mi biramo kako će živjeti, koga smije i ne smije da voli, kome što duguje i što mora. „Ja sam te rodila, ja ću ti presuditi“. „Zar bi bratu uzela od usta?“ „Moraš, to ti je otac.“ I tako dalje“, naglašava Popović.
Cetinje nas je iz dva puta pokušalo opomenuti
Na pitanje smatra li da je krvna osveta (kao motiv kojim se bavi u romanu), relikt prošlosti ili i danas prepoznaje njene obrise, sagovornica Analitike ocjenjuje da je ova pojava izgubila na snazi, te da, iako još uvijek postoji, to više nije toliko učestalo.
„Ali se bojim da će se krvna osveta vratiti na velika vrata i postati društveno prihvatljivi fenomen ako ne dobijemo zajednicu u kojoj je pravda dostižna nezavisno od toga kako se počinilac ili žrtva zovu i prezivaju, kakvog je ko imovinskog stanja i kakvim vezama raspolaže“, upozorava Popović.
Ocjenjuje i da dok god krvna osveta postoji makar u naznakama, ne možemo sebi priuštiti da žmurimo i nadamo se najboljem.
„Cetinje nas je iz dva puta pokušalo opomenuti da nam ta strategija ne valja, a sudeći po reakcijama nadležnih, bojim se da ga nijesmo čuli“, upozorava Popović.
Istinska kriza muževnosti i ženstvenosti
U kontekstu tih i danas uvriježenih obrazaca ponašanja oblikovanih naslijeđenim matricama, junaci njene priče, Igor i Nikola, nose različite izraze muškosti, koje Popović pažljivo dekonstruiše.
„Mislim da su obojica pokazali i muškost i slabost u izuzetno teškim situacijama. Gradila sam taj aspekat njihovih likova u skladu sa njihovim naravima, okruženjem i vremenom kojem pripadaju. Kod obojice je taj muževni aspekat naglašen, što ih čini harizmatičnim i privlači ljude u njihovom životu, ali ih i mnogo košta“, kaže naša sagovornica.
Danas, ističe, svjedočimo istinskoj krizi kako muževnosti, tako i ženstvenosti, djelimično zbog, kako dodaje, digitalizacije društva, djelimično zbog konfuzije nastale promjenom tradicionalnih rodnih uloga.
„Muškarci sve češće vjeruju da muževnost znači imati izvajano tijelo i debele džepove, a neki posežu i za ponašanjima prema ženama koja propagira očigledno iskompleksirani, nesigurni i, po svemu sudeći, mentalno oboljeli Andrew Tate“, ističe Popović.
S druge strane, kako primjećuje, ženstvenost se sve češće poistovjećuje s estetikom prostitucije i stavljanjem karijere ispred svega.
„Oba pristupa su, po mom sudu, duboko pogrešna i zato mi je bilo mi je važno da Džoni bude sportista, i to u sportu koji podrazumijeva fizički kontakt s protivnikom jer su takvi sportovi donekle zadržali stare principe hrabrosti i drčnosti“, ukazuje ona.
Fudbaleri, podsjeća Popović, jesu često sitni građom i nalickani, ali mnogi na terenu imaju taj iskonski „fajt“ o kojem pričam.
„Na kraju, iako nikad nijesam prihvatala tezu da je ljepota isključivo unutrašnja - spoljašnja ljepota postoji, težimo joj i divimo joj se otkad postoji civilizacija, uvjerena sam da ni estetika, ni finansije, a kamoli drčnost, nijesu odraz muževnosti. Muževnost proizlazi iz unutrašnjeg stanja: samopouzdanja, kućnog vaspitanja i etike“, poručuje Popović.
U nama je moć da prekinemo loše obrasce
Kao ključnu poruku svog novog romana, sagovornica Analitike izdvaja pravo na drugačiji put.
„Kad bih mogla da biram, voljela bih da čitaoci ponesu isti osjećaj koji nastojim da ulijem mladim ljudima kroz koučing: da imaju pravo da razmišljaju svojom glavom. Ako vidimo da starije generacije srljaju u propast, nije izdaja izuzeti se i poći drugim putem. Moja je baba Radmila stalno govorila kako niko nikad nije pametno poginuo, što meni kao mlađoj nije bilo jasno. Vjerovala sam da je plemenito poginuti za ideale“, iskrena je naša sagovornica.
Danas se, kaže, pita ima li toga ideala zarad kojeg bi pristala da njen sin ili kćer polože život.
„Nijedan mi ne pada na pamet. Vjerujem da je moć da prekinemo loše obrasce u nama. Želim da vjerujem da sam i sama bila uspješna u tome, jer suprug i ja podižemo djecu u ambijentu u kojem se ne njeguje kult žrtve“, napominje Popović.
Posebno joj je, kaže, važno da djecu ne uči da se žrtvuju zbog tuđe emocionalne ucjene.
„Ne prihvatam taj sado-mazohizam da nekoga moramo voljeti i tolerisati samo zato što nam je rod, da se stavljamo na raspolaganje nekome da nas povrjeđuje nanovo i nanovo samo zato što nas je zapalo da genetski budemo vezani za njega. Od Igora se stradanje očekuje i zahtijeva, a, što je najgore, ne zahtijeva se izričitim naređenjem, već onom užasnom pasivnom agresijom koja mu nabija stalnu grižu savjesti i drži ga prikovanog u mjestu čak i onda kada je očigledno da treba da bježi“, navodi Popović.
Roman kao unutrašnja potraga
Kada je rijeć o inspiraciji za roman i procesu njegovog oblikovanja, Ksenija Popović iskreno govori o ličnoj borbi sa pisanjem, kreativnoj blokadi, ali i snažnoj želji da stvori tematski drugačije i istinski zrelo djelo, što „Očevi ispred sinova“ zasigurno jesu.
„Mislim da je to negdje i bio najveći uzrok blokade koju sam doživjela i zbog koje mi je trebalo 12 godina da objavim novi roman: bilo mi je strašno važno da bude zreliji od svega do sada i da se tematski ne ponovim“, naglašava Popović.
Otkriva nam i da je prije nekoliko godina napisala novi roman i odlučila - da ga ne objavi.
„Nije bio spreman. Trebalo ga je rasparčati i nanovo sastaviti, a ja u tom trenutku nijesam imala kapacitet za to. I sad, dok ovo govorim, razmišljam gdje mi je uopšte taj dokument. Ne bi ga bilo loše pronaći, pročitati i vidjeti može li se popraviti“, ističe ona.
Kako dodaje, nakon nekog vremena rodila se Džonijeva priča koja je bila sasvim drugačija od onoga što je danas.
„Postojao je i u toj verziji čudni odnos sa ocem i osjećaj da ne pripada, ali je imao i jednu vrlo neobičnu, ekscentričnu sestru sklonu alkoholizmu oko koje se puno sjekirao. Dakle, nigdje veze sa ovom pričom. I taj sam roman napisala do kraja i shvatila da je nedostatan i da želim da kažem mnogo, mnogo više“, priznaje naša sagovornica.
Kaže da je željela kompleksniju radnju, prepleteniju. Željela je više uzbuđenja iglavnog muškog lika u kojega, kao pisac, može da se, kako ističe, zaljubi do ušiju.
„Džoni to nije bio. Negdje sam kasnije došla do ideje da uvedem Igora i da vodim duplu naraciju između 1998. i 2023. Nije mi tada palo na pamet da će se Igor baš ovako isprsiti i postati neprikosnoveni glavni lik, direktno 1998, a indirektno 2023, kada se svi još uvijek bave njime. I srećna sam što sam ga pronašla, jer su s njim došli i neki likovi koji su mi bili izuzetno zanimljivi za pisanje, kao što su Radomir, Lela i naravno Klavir“, napominje Popović.
Tako je, dodaje ona, zapravo sve krenulo.
„Većina romana i kreće tako što neko želi da ispriča priču o nekome ili nečemu. Onda se na to mogu nakalemiti duboke društvene teme. Kad je obratno, ogromni je rizik da će se skrenuti u pamflet, što nikako ne bih željela da se ikad desi nečemu što ja pišem“, ističe Popović.
Istorija govori što se desilo, a književnost kako je bilo živjeti
Kao autorka čija se proza ne libi direktnog suočavanja sa stvarnošću, Popović jasno iznosi stav o ulozi književnosti danas i uopšte.
„Postoji jedna lijepa izreka: da nam istorija govori što se desilo, a književnost kako je bilo živjeti (i umirati) dok se to dešavalo. Volim književnost koja umije da prenese duh nekog vremena, vjerujem da ona daje dodatnu vrijednost društvu i da je u tome nesalomiva i vječna. Naravno, pamfletizma je uvijek bilo i uvijek će ga biti, i ono može u trenutku da postigne efekat, ali rijetko kad izdrži sud vremena“, smatra sagovornica Analitike.
Prelazak u novu književnu fazu
Govoreći o stilu i žanru, Popović ističe da je roman „Očevi ispred sinova“ označio jasnu prekretnicu u njenom načinu pisanja.
„Prva dva romana sam napisala stihijski: imala sam inicijalnu ideju, smislila početak i pustila da me priča vodi. Ovoga puta to nije bilo izvodljivo jer fabula bila suviše složena, a ja sam sebi dodatno zakomplikovala život jer sam željela da postignem simetriju: pet poglavlja u 2023, pet poglavlja u 1998, i tako naizmjenično“, navodi ona.
Posebnu pažnju posvetila je izgradnji likova i njihovih unutrašnjih konflikata, želeći da stvori uvjerljive i slojevite portrete koji nose težinu svojih izbora i okolnosti.
„Vodila sam računa da svaki lik koji „stupa na scenu“, bio veliki ili mali, ima unutrašnju dilemu i prođe kroz transformaciju, da baš niko ne bude sasvim dobar ili sasvim loš (premda je Igor na ivici da bude suviše dobar, a Balša suviše loš) i da svako od njih ima unutrašnji konflikt“, kaže Popović.
Ovaj pažljivo strukturirani pristup dao je dodatnu dubinu i zrelost romanu, što se odrazilo i na njegovo žanrovsko određenje.
„Što se žanra tiče, kod nas to i nije toliko bitno na tako malom tržištu i sa tiražom od 1.000 primjeraka. Ali ako objavljujete na engleskom, kao što ću ja da uradim, neophodno je da ga umijete smjestiti na virtuelnu policu kojoj pripada. „Očevi ispred sinova“ je po definiciji nešto što se zove „upmarket fiction“, a to je roman sa komercijalnim potencijalom, ali i književnim kvalitetima. Takođe je porodična drama sa elementima misterije“, pojašnjava Popović.
Umrijeti je lako, živjeti je nešto teže
Na pitanje da li naslov njenog romana „Očevi ispred sinova“ više odražava simboličku kritiku patrijarhalnog nasljeđa ili neumitnu životnu činjenicu, Popović odgovara bez zadrške.
„Više je ovo prvo. Otkad je roman izašao, često ponavljam kako se kod nas forsira rečenica „ja bih poginuo/la za svoje dijete“. I vjerujem da je to istina, da bi većina nas to učinila bez razmišljanja. Ali to se rijetko dešava, u ratovima i ekstremnim okolnostima“, navodi ona.
Nadovezuje se pitanjem – a što ćemo sa svakodnevnim životom?
„I koliko god vjerovala - a vjerujem - da roditelji ne treba da žive za djecu, jer će ih u protivnom nezdravo vezati za sebe, gdje je ta svijest da možda nije najpametnije stavljati ideologiju ispred interesa svoje djece? Stavljati inat, drčnost, samoživost ispred svoje djece? Znate, umrijeti je lako, živjeti je nešto teže“, naglašava Popović.
Ženska priča tek dolazi
Iako je roman naslovljen kao priča o muškom nasljeđu, sagovornica Analitike ističe da su ženski likovi ključni za razumijevanje dinamike moći i unutrašnjih previranja u knjizi.
U trenutku kada je, iz strukturalnih razloga, iz romana izbacila dominantnu Džonijevu sestru osjetila je, kaže, da ostaje isključivo s muškom pričom, bez dovoljno zanimljivih ženskih glasova.
„Anđela i Il Duće se ne zadržavalju dovoljno nugo, a Lucija nije to mogla iznijeti sama. Zato sam odlučila da Doru, Kristinu, Lelu i Zorku gradim što slojevitije, da ne budu crno-bijele i da imaju jake unutrašnje dileme. Bilo mi je važno da budu ljudska bića s manama i vrlinama. I raduje me što je u ovoj muškoj priči, stidljiva i nesigurna Dora uspjela da se izbori da mnogima bude omiljeni lik nakon Igora. On je, izgleda, univerzalni miljenik“, primjećuje autorka.
Iako njen roman ne otvara eksplicitno temu odnosa majki i kćeri, u njegovoj podtekstualnoj strukturi nazirao se nagovještaj nastavka priče u kojoj bi neki ženski glas bio u prvom planu, uz mogućnost da tada jedna ovakva storija krene drugačijim putem. No, Popović odlučno odbacuje tu mogućnost.
„Nastavka sigurno neće biti jer vjerujem da je dato dovoljno materijala da svako uzme taj jedan segment koji sam ostavila otvorenim i izmašta ga po svojoj volji. Ali zato trenutno skiciram jednu potpuno žensku priču od koje sam, moram priznati, prilično uplašena jer je istorijska, a ja se u tom žanru nikad nijesam oprobala“, zaključuje Popović.
