Na tvrđavi Mogren, novoj lokaciji ovogodišnjeg izdanja festivala Grad teatar, sinoć je nastavljen dramski program u okviru projekta “Sexual Theatre - A Feminist Readings of Classics“. Projekat, koji kofinansira Kreativna Evropa, realizuje se u saradnji sa Bosanskim narodnim pozorištem iz Zenice, centrom Faz Kultura iz portugalske Brage i Univerzitetom “Pol Valeri“ iz Monpeljea.
Na sceni tvrđave Mogren, koju je Grad teatar uspostavio kao novu festivalsku lokaciju zahvaljujući podršci Opštine Budva, premijerno su izvedene dvije predstave: “Izađi i bori se?“ i “Prelijep glas“. Treća predstava iz ciklusa, pod nazivom “Žive“, izvedena je ranije u Spomen domu “Crvena komuna“ u Petrovcu.
Predstava “Izađi i bori se?“, u režiji Lajle Kaikčije, rađena je po tekstu dramaturškinje Stele Mišković, a inspirisana je književnim djelom “Nova portugalska pisma” autorki Marije Izabel Bareno, Marije Veljo da Kosta i Marije Tereze Horta.
Predstava je realizovana u saradnji sa međunarodnim timom: kostimografiju i scenografiju potpisuju Anja Desales i Katarina Brandeo, dizajn svjetla Luis Silva, dizajn zvuka Marijana Soares, dok su prevod teksta radile Tamina Šop i Jelena Ljumović. Na sceni su nastupile Ineš Filipe, Ineš Lago, David Salvado i Žoana Marija.
Dramaturškinja Stela Mišković opisala je proces rada kao intenzivan i istraživački utemeljen.
“Moja rediteljka je Lajla Kaikčija i lijepo je bilo to što smo prvo imali istraživački period. Dva puta sam bila u Portugalu po deset dana gdje smo istraživali o položaju žena u Portugalu. Na osnovu klasika njihove književnosti, mi smo izabrali “Tres Marias” i trebalo je da ga nekako transponujemo u današnje vrijeme. Ja sam našla poveznicu uopšte u stanju žena intimno”, kazala je Mišković.
Dodala je da je predstava zasnovana na ličnim svjedočanstvima žena iz Portugala.
“Dvije priče su lične priče žena iz Portugala i apsolutno je sve istina osim situacija u koje sam morala da ih stavim. Jedna od njih, Elza kaže - uvijek sam bila za to da se svako nasilje prijavi, da budem primjer drugim ženama i da se izborim za to. Međutim, sad da je pitate, nikada ne bi prijavila, jer nije imala podršku ni od sistema, ni od suda, ni od države, a takvo je stanje i kod nas”, kazala je ona.
O feminističkoj borbi, Mišković je poručila da je naslov predstave poruka, ali sa pitanjem.
“Jer iako skupi hrabrost, žena nema podršku od sistema, pa ni od prijatelja. Kako da se bori? Femicidi su kao epidemija i kuga koji se šire Balkanom i uopšte nismo zaštićene pa se postavlja pitanje kako uopšte možemo da se borimo”, istakla je.
Na pitanje kako joj se dopada nova scena na tvrđavi Mogren, Mišković je izjavila da je predivna.
“Meni je jako drago kad se ovako neki prostori upotrijebe za ovakve kulturne događaje, treba ih iskorišćavati što više jer samim tim postaju i veća turistička atrakcija. Ja već imam u glavi mnogo projekata koji bi mogli da se odigraju ovdje”, kazala je ona.
Na tvrđavi Mogren iste večeri je izvedena i predstava “Prelijep glas“, rađena po motivima romana “Kaluđerica” Denija Didroa. Režiju, scenografiju i dizajn svjetla potpisuje Minja Novaković, tekst je pisala Nedžma Čizmo, kostimografiju je uradila Orija Pupo, a prevod su radili Sanela Ahmić i Loran Berže. Glumačku postavu čine Simena Primera, Manon Getaf, Sendi Gazarijan, Paulina Ozre i Matilda Levi-Bakes.
Rediteljka Novaković je istakla da joj je rad na predstavi bio izazovan, ali ispunjen.
“Jako sam zadovoljna, ne skidamo osmijeh sa lica jer mi je drago da sam svojoj zemlji predstavila jednu predstavu koju sam radila u inostranstvu sa Francuskinjama. Dokazale smo da smo prevazišle te neke kulturološke razlike koje imamo i pokazale pravu feminističku istinsku priču. Proces je bio izazovan, ali inspirativan jer kad se stvari rade na pravi način, normalno je da dođe do različitih mišljenja, ali to se rješava u zdravom duhu”, izjavila je Novaković.
Dodala je i da se poigrala sa floskulama o ženama.
“I sam naslov “Prelijep glas” može da znači dajte svoj glas, ali i da je on “prelijep”, što je često kliše koji se koristi kada se govori o ženama. Htjeli smo da kritikujemo i taj takozvani bijeli feminizam, moderni feminizam koji zna da bude toksičan. Ako već pripadamo nekoj struji, moramo znati da nisu svi feministi isti i da nam nisu svima početne tačke iste“, ocijenila je.
Na konstataciju da je poruka predstave univerzalna i gorka, Novaković je kazala da je nažalost tako.
“Ali trudimo se da razumijemo koliko možemo, makar da osvijestimo neke ljude da ipak taj feminizam - ili biti čovjek - nije bauk”, istala je ona.
Naglasila je da joj je velika čast što je otvorila novu lokaciju festivala.
“Tvrđava Mogren je impozantna scenografija sama po sebi. Bilo je izazovno raditi ambijentalni teatar, brinuli smo zbog vremenskih uslova, ali je jako lijepo i srce mi je puno”, poručila je ona.
Treća predstava iz ovog ciklusa izvedena je u Spomen domu “Crvena komuna“ u Petrovcu. Predstava “Žive“, u režiji Žulija Serdeire, rađena je po tekstu Ajše Eze, prema motivima iz Andrićeve pripovijetke “Mara milosnica“.
U predstavi igraju Adna Kaknjo, Tamara Miličević-Stilić i Mirza Bajramović. Kostimograf je Ena Begičević-Čeliković, muziku je radio Igor Kasapović, a prevod je uradila Melisa Begović.
”Žive znači prepoznavanje da je jedan od najvažnijih feminističkih činova u ovom projektu slušanje životnih priča bosanskih žena i njihovih perspektiva o pravima i željama. Mara i Adila su fiktivni likovi zasnovani na stvarnosti žrtava sistemskog nasilja, smještenih u različite istorijske kontekste – bilo tokom Osmanskog carstva ili Agresionog rata protiv Bosne i Hercegovine”, kazao je reditelj Serdeira.
Ove priče odražavaju različite društveno-političke i vjerske tenzije, otkrivajući duboke rane – urezane u ženska tijela i u karakter muškaraca. Namjera je takođe da se otkriju, dovedu u pitanje i demontiraju arhetipski modeli muškosti koji održavaju nasilje nad ženama, predlažući ideju da se određene uloge moraju prestati igrati – na sceni i u stvarnom životu.
‘Žive’ je predstava koja otvara prozor svjetlosti i sestrinstva, nudeći prostor gdje žene koje su pretrpjele nasilje mogu da nastave da žive kroz međusobnu podršku i brigu. Dubina duhovnosti, fluidnost nelinearnog vremena i moć tišine omogućavaju nam da čujemo glasove i živih i onih koji su napustili opipljivi svijet, tako da, u snažnom horu, možemo odjekivati slobodom i nadom”, istakao je on.
