Popis bi zaista mogao da bude ,,lična stvar“ u nekim srećnijim zemljama – recimo Norveškoj, Švajcarskoj, Švedskoj… Međutim, u zemljama opterećenim ideološkim i političkim uzurpacijama on to prestaje da bude i pretvara se u političko, ponekad i konfesionalno i vjersko pitanje sa referendumskim potencijalom. Kao što to, uostalom, uvijek jesu izbori u zemljama iz ove druge kategorije.
U Crnoj Gori, u kojoj se već godinama marljivo i bez predaha radi na promovisanju i ustoličenju ideje Srpskog sveta (a radi se svim raspoloživim sredstvima, od političkih odluka do institucija i medija), očigledno je da nije riječ samo o statističkom podatku. Upravo suprotno, statistički popis postaje politički čin. Crnogorska javnost je (od ,,osvježenja“ 2020) izmučena institucionalnom krizom i ideološkom represijom, dirigovanim i ciljanim identitetskim polarizacijama iz kuhinje Srpskog sveta – za koje se, u međuvremenu, tvrdilo da će jednom zauvijek prestati i ustupiti mjesto izgradnji građanskog društva i strategijama ekonomskog procvata.
Da nije riječ samo o statistici, koja bi u osnovi bila tek slika zatečenog stanja, dokazuje i ,,intervencija“ predsjednika Srbije, dakle druge države, koji se i pored uzavrelih predizbornih strasti u sopstvenoj zemlji, bavi i tuđom i to na skupu vladajuće stranke, čiji je bio doskorašnji predsjednik. Kome se, zapravo, ovom prilikom obraćao predsjednik? Teško je povjerovati da su to građani Srbije, jer njih svakako daleko više zanimaju predstojeći, decembarski, izbori u njihovoj zemlji. Ili bi bilo prirodno da tako bude… Ako se obraćao državljanima susjedne zemlje, onda je to, najblaže rečeno, prilično neuobičajena praksa, čak i za trusno i trošno područje Zapadnog Balkana, premreženog populističkim ambicijama.
Ova neuobičajena praksa, doduše, ima snažnu aromu devedesetih pa bi se donekle mogla objasniti njegovim političkim počecima. Aleksandar Vučić je, dakle, tog 21. oktobra na skupu Srpske napredne stranke bio prilično eksplicitan u tumačenju ,,statističkog“ čina koji je pred građanima Crne Gore: ,,Kad dolazi vreme za popis, ne redovni već okasneli, nemojte da damo popis jer će Srba da bude više“. Posljednji dio rečenice trebalo je da zvuči kao ironična imitacija stavova crnogorske opozicije i dijela javnosti. I dalje: ,,Šta hoćete svi (ovde je naglasak očito na ,,svi“, mada je opet nejasno, ko čini ovu maglovitu skupinu), da zabranite Srbima da se izjasne, da im se izbriše ime i prezime… Da Srbi ne smeju da kažu da su Srbi, nećete taj dan dočekati, čuvaćemo i Srbiju, ali i svoj narod“.
Baš tih dana, preciznije 20. oktobra, u Podgorici je održan okrugli sto Popis – statistički ili politički proces, koji su organizovali Crnogorski PEN centar, udruženje Otvoreno društvo i Udruženje pravnika Crne Gore. Prema prodekanu za razvoj Pravnog fakulteta Draženu Ceroviću, kada je riječ o Crnoj Gori međuzavisnost popisa i politike ,,dodatno je produbljena procesima kojima nedostaje ono što je, pored legaliteta, najvažnije u pravu, a to je legitimitet političkih i pravnih procesa, dakle, duboka usklađenost sa javnim interesom“.
Prema predsjedniku Udruženja pravnika Crne Gore, prof. dr Branislavu Raduloviću (ovo možda najbolje ilustruje atmosferu u kojoj bi popis u Crnoj Gori trebalo da bude održan), ,,bilo bi dobro da predstavnici političkih organizacija koji prijete da će postaviti straže ispred kuća i prijavljivati sugrađane i komšije, pročitaju član Ustava koji se odnosi na pravo na privatnost“.
I dok traju nastojanja da se popis pod bilo kojim uslovima obavi, neki građani Crne Gore shvatili su da niko neće doći da ih spasi od onih za koje sumnjaju da ne rade u javnom interesu, Kao i u drugoj državi, članici Srpskog sveta, u kojoj ovog puta njihova budućnost zavisi od odgovora na gotovo referendumsko pitanje – za ili protiv autokratije.
U obje situacije možda bi najprikladnije bilo postaviti dva malo neprijatnija pitanja: Koliko košta ,,potpis“ za popis ili koliko košta jedan glas?
U oba slučaja, saznali bismo koja je cijena neslobode.
