Crnogorski šef je izdržljiva sorta. To je klonirana vrsta i ne nadajte se da će “promjena na vrhu” vaše (crnogorske) firme ili ustanove donijeti nešto novo. Kada dođe na čelo nekom igrom partijske kombinatorike, umisliće da je baš on bogomdan za tu funkciju. Uostalom, i jeste. Jer, njega krase osobine i (ne)znanja koje vi nikada nećete imati.
Šta je potrebno od (ne)znanja da bi se postalo šef u Crnoj Gori?
Po tzv. default-u, crnogorski šef ne govori strane jezike. To ga neće omesti da često ide u inostranstvo na službena putovanja o čijoj svrsi zaposleni pojma nemaju. Račune podnosi računovođi, da podigne dnevnice kojima će poboljšati svoj “jadni” standard, što je, na kraju, svrha njegovih putovanja.
Crnogorski šef, po pravilu, ne vlada radom na računaru. Uostalom, šta će mu? Nije on na vašem tržištu rada, na kojem se traži cijeli niz “skilsova”. Oko mejlova se bakću potčinjeni. Nikada neće naučiti ni par osnovnih radnji na PC-u. Zaribao je na Vuku, i cijelog života “save as” čita kako je napisano...
Nikada nećete saznati koliko je pismen crnogorski šef. Pisma, korespodenciju, govore … pišu mu drugi. Na to će uvijek imati primjedbe, jer niko nikada dovoljno ne uđe u njegov način razmišnjanja. Štaviše, to je uvijek dobra prilika za kinjenje potčinjenih, što je jedna od omiljenih tehnika vladanja crnogorskog šefa. Njega ne interesuju teorija i praksa uspješnog rukovođenja. Ono o motivaciji, pohvali zbog dobro odrađenog posla, razvijanje kolektivnog duha na bazi zajedničkih ciljeva…Uvijek će izabrati model represivnog vladanja, u kojem je svaki zaposleni samo šraf u mašini čiju cjelinu nije u stanju da sagleda, niti da je pokrene s mjesta.
Crnogorski šef nema viziju razvoja firme / institucije, niti ikakav program rada. Njegova vizija razvoja je lične prirode - novo šefovsko mjesto hodeći utabanim partijskim stazama. U tu svrhu razviće par neophodnih tehnika.
Prva je da zaposlenima u firmi onemogući pristup bitnim informacijama. Druga je – širenje poltronske i špijunske mreže unutar firme. Okružiće se mediokritetskim poslušnicima. Malim doušnicima omogućiće sitna poslovna zadovoljstva – poneki put u inostranstvo, poneku nižu funkciju…Ovlastiće ih za raznovrsne sitne prljavštine, što bi ovi odrađivali i džabe ali, ovako izgleda - em društveno korisno, em je lično isplativo. Ukoliko se zbog toga požalite šefu, izigravaće nevinašce i vašeg zaštitnika.
Napraviće sistem u kojem se on za sve pita, pa i za kupovinu novog vodokotlića jer, ma koliko sitnijih funkcija podijelio po firmi / instituciji, sva vlast biće koncentrisana kod njega. Personalnim izborom, obesmisliće svaku nižu funkciju i onemogućiti delegiranje djelova svoje vlasti na niže nivoe.
U upravna tijela ubaciće ljude po prijateljskom, partijskom, zavičajnom i, po mogućnosti da to ne bude sasvim uočljivo, rodbinskom ključu. (Uputno je da se rođak drugačije preziva – da se zavaraju tragovi). To je pažljivo odabrano društvo i jedina skupina u kojoj je poželjno imati društveno, statusno i partijski bolje pozicionirane pojedince od sebe. Crnogorski šef će samo sa njima podijeliti svoje poslovne “nedoumice”, rasporediti ih po raznim komisijama, odborima, upravnim tijelima, ponuditi im kakvo putovanje u ime firme / institucije. “Emotivna inteligencija” crnogorskog šefa ne ide dalje od pletenja mreže društveno korisnih veza u kojima će svako svakoga za ponešto da “zaduži”.
Maniri crnogorskog šefa posebno su zanimljivi. Na poslovnom ručku sa strancima, naručuje morske plodove, iako gori od želje za masnim pečenjem sa krtolom. Probati ih, bilo je savlađivanje jednog od jačih strahova u njegovom životu. Zato je ponosan. Nema tako uglednog stranca niti značajne teme za stolom, koja će ga omesti da se vrpolji na stolici, tražeći pogledom po restoranskoj sali ima li kakvog ministra ili viđenijeg partijca na ručku. Ako ima, frknuće od stola usred razgovora i neprogutane mušule i poći da se pozdravi. Razgovor bez njega nastaviće se u opuštenijoj atmosferi. Do vrtanja šefa crnogorske firme – institucije za sto, kada opet zavlada napetost nepoznatog porijekla.
U stvari, napet je crnogorski šef. Samo jedan blic fotoaparata popravio bi mu raspoloženje. Kamere i blicevi izmame mu osmjeh djeteta koje je dobilo nenadanu igračku na dar. Te večeri ne izlazi nigdje, dok ne odgleda sve informativne emisije javnog servisa i privatnih televizija. Sjutradan, kupi primjerke svih izdanja dnevnih novina. Ako neki urednik ne vidi u tome temu vrijednu objavljivanja, razviće teoriju zavjere protiv firme – institucije na čijem je čelu, to jest – njega. O, kako su uzbudljivi dani kada vašeg crnogorskog šefa ima po medijima! Naravno, ne nadajte da će to imati toliki efekat da bi se pokrenula pitanja visine primanja, poslovnih projekata, vizije razvoja…
A kakav je styling crnogorskog šefa?
Ponekad sa sjetom pomislim na mog nekadašnjeg socijalističkog samoupravnog šefa koji je nosio tanku bijelu košulju preko debelog džempera od sirove vune, ručno pletenog „patent bodom“. Imao je familijarni pristup i vazda spremnu kapljicu za predsjednika SIZ-a. Ako naiđe. Imala sam i jednog „tranzicionog“, kojeg su izbacili nacionalistički talasi, živim simbolom trijumfa ruralnog nad urbanim. Kad se prehladi, širio bi svoje trik majice po foteljama u kabinetu, da se osuše od znoja. U posebno dobrom raspoloženju, i njega se mogu sjetiti sa osmjehom. Ovi današnji prave su voštane figure u svojim skupim odijelima koja im stoje poput oklopa. Tranziciono ruralno prepakovano u Z...ZZ..Zegni... Zenga...i cipelama 46 Piaciot.., ma one sa brit...kim mačem, simbolom tako dragim crnogorskom šefu.
Vasilisa V.
