Nijesam udren za sportske analize i sinteze pa o toj vrloj fizičkoj djelatnosti i vještini mogu govoriti samo kao posmatrač. Kao đak znao sam da igram lopte, ali fudbal, to je viši nivo, nijesam nikad. Bio sam bolji u gimnastici. A što se tiče znanja fudbalera i timova bio sam pretanak, zapravo neznalica. Na putu do škole svi su nabrajali fudbalska imena i timove, a ja niks! Onda sam, da bih progovorio koju, uzeo novine i naučio, kao deklamaciju, nekih domaćih i izvanjih ekipa. (Znam ih i danas naizust.) Tako sam stekao minimum prava i sportskog građanstva da ponekad i ja zucnem. Npr. znam tim Partizana koji je tada bio u vrhu evropskih šampiona. U njemu su igrala najmanje tri legendarna Crnogorca: Šoškić, Jusufi, Mihailović, Bečejac, Rašović, Vasović, Bajić, Hasanagić, Kovačević, Galić i Pirmajer. Kako smo onda jugoslovenski patili što je Partizanu izmakla titula Evrope. A tek ćemo do suza patiti kad je švajcarski pokvarenjak, FIFA sudija, Gotfrid Dinst, 60-ih godina, oteo pobjedu Jugoslaviji na Evropskom prvenstvu. Franc. sportski list „L’Ekip“ je poslije prve finalne utakmice protiv Italije ovako počeo izvještaj: „Dugo će nam biti žao što je Dinst griješio na štetu Jugoslovena!“ Ma nije griješio, bio je korumpiran od velikih, da navija protiv manje YU. Onda je bilo Crnogoraca oko 2,5% u SFRJ, ali su nakon njenog raspada moćni CG sportisti prenijeli svoju tradiciju na svoju državu. Ali, nastavljena je i tradicija presuđivanja manjima.
Na Evropskom šampionatu vaterpola 2008. u Malagi ubili smo u pojam svemoćnu Evropu, a CG je proglašena autentičnom školom vaterpola. Niko nije mogao da nam stane u kraj, pa ni sudije. Onda je došla Olimpijada u Pekingu. Vodimo protiv Mađara sa tri gola prednosti. Na scenu stupaju sudije. Đe da premala Crna Gora nadigrava u vodi koga stigne? Dosuđuju nam, jedan za drugim, „dva metra“, pa prekršaje u napadu, pa lopta na ruci, i već ne sjećam se šta. Na kraju isključuju Gojkovića i Mađari pobjeđuju. Patili smo danima od sudskog bezobrazluka. Naš internacionalni sudija Mario Brguljan (sudio finale Olimpijade) mi je skratio patnju u Kotoru, nakon Olimpijskih igara. Doslovno mi je rekao: „Ta se utakmica nije mogla dobiti!“ U toj rečenici je sve kazano. Sramota... bjelosvjetska nad Montenegrom.
Ali, ipak, olimpijade su nam suđene! Ne mogu nas pobijediti na putu do njih ni najveće sile... ali „male“, u vidu sudija, mogu. Tako su nas u finalu, na Olimpijadi u Londonu, 2012. dočekale sestre (sudije) Bonaventura, (Francuska). Baš su nas one pobijedile u ženskom rukometu, kad već nije mogla Norveška, naočigled svega svijeta! Sad pazite kako, zaboga, taj velji svijet funkcioniše. Čak ni u politički razuzdanoj CG, u jednoj ustanovi, ne može najbliža rodbina raditi, a kamoli rukovoditi, a u najelitnijem takmičenju na svijetu rođene sestre mogu suditi u paru i presuđivati za pare. Paru ne bih dao za takav neuljudni, a tobož humanistički sport i svijet. U BG na Evropskom šampionatu, opet u vaterpolu, sude Janoviću prekršaj, koga niko nije vidio. Nikola sportski predaje loptu sudijama da bi oni domaćinu dali prednost i pobjedu. A na posljednjem Svjetskom šampionatu u ženskom rukometu sudijski duo Belkir Jusuf i Hamid Sidalija (Maroko) kažnjavaju CG, samo stoga što se naša rukometašica raduje nakon pogotka. Navijanje za svoj tim je zabranjeno! Potom izbacuju T. Brnović za klasičan faul nad njom, te jedino tako utakmicu mora da dobije domaćin Danska. Ima nešto trulo... ne samo u državi Danskoj.
Sada na scenu stupa crnogorska politika, ne samo kada je u pitanju vrhunski sport. Naše ekipe traže jeftinije smještaje da izdrže sirotinjsku podršku svoje zemlje do kraja takmičenja, iako se za Montenegro jedino zna u svijetu preko sporta. Obraza nemamo jednako kao oni potplaćeni sudije koji nam dosuđuju poraze. O'kle nam obraz, kad nam prvi čojek parlamenta zamrkne kod tuđe ekipe u susjednoj državi, da proslavi pobjedu na tuđim izborima... i svoj uspješan poraz.
Sa svijetom se može živjeti donekle... a sa nama izgleda ni dotle. Kad se kaže svijet, misli se na one moćne... a mi smo, liše sporta, u svemu zanemoćali. Sve ostalo je polusvijet u koji se sami plasiramo, dosuđujući sebi začelje. Kad nam poskupi hljeb niko ne izlazi na ulicu, kad poskupe energenti niko ne izlazi, kad nam državnici izdaju državu, svi drže jezik za zube... Kad nam pojeftini moral svi na litije. Nema tu naroda, a izroda koliko ti bog oće. Potcjenjivanje sebe nam dolazi iz kuće, od nikad prevaziđene pizme i sujete na uspjeh i razultat. I civilizovani svijet je, ka što ste viđeli, zdjelan od istih sujetnih osobina, ali ne protiv sebe, kao što smo mi, baš to, razvili do poniženja... a svijet nam daje vjetar u leđa da ne navijamo za svoju zemlju. Navijanje je, viđeli ste, kažnjivo.
P.S. Mi smo bojažljivi, uveli potomci onih koji to nikad nijesu bili, makar im i života ne bilo! Evo neko doba mi nijesmo ni polusvijet, mi smo svjetina.
