Prije mjesec dana na Cetinju je održan drugi po redu Cetinjski forum u organizaciji Fakulteta za crnogorski jezik i književnost i Crnogorskog PEN centra. Tema je bila "Crna Gora: ubrzano ka Zapadu ili polako ka Istoku?", a otvorio ga je kurdski književnik i predsednik PEN International Burhan Sonmez. Bila je to sjajna mogućnost da se političari, naučnici i književnici sretnu, povežu i progovore o društvenim problemima u regionu Postjugoslavije.
Učestvovali su Danijel Server (Vašington), Vesna Pusić (Zagreb), Roman Jakič (Ljubljana), Tvrtko Jakovina (Zagreb), Milivoj Bešlin (Beograd), Siniša Vuković (Vašington), Ivo Goldštajn (Zagreb), Sead Turčalo (Sarajevo), Zlatko Vujović (Podgorica), Olivera Komar (Podgorica), Boban Batrićević (Cetinje), Dinko Gruhonjić (Novi Sad), Rusmir Mahmutćehajić (Sarajevo), Sanja Orlandić (Nikšić), Taulant Elšani (Priština), Andrej Nikolaidis (Ulcinj) i mnogi drugi, pa i ovaj sociolog i kolumnista iz Novog Sada.
A bio je to javni forum ili dijalog koji danas nije moguć niti na jednom fakultetu u našoj Republici.
VERBALNI DELIKT
Naime, na Cetinjskom forumu, i na državnom fakultetu, jasno je istaknuto i kritikovano – političko djelovanje Srpske pravoslavne crkve. Kao i propagacija "srpskog/ruskog sveta" kao političke i ideološke platforme vlasti u Srbiji i Rusiji.
Uprkos aktuelnoj crnogorskoj vlasti, bilo je i nimalo umivenih riječi o hibridnim napadima i dezinformacijama, rehabilitaciji ratnih zločinaca, revizijama istorije, pritiscima na novinare, i tome slično. Da ne bude zabune, ovo uopšte nije mejnstrim ili dominantni svetonazor nauke, politike ili medija u Crnoj Gori, naprotiv. Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja je bio i ostao pod stalnim pritiscima i napadima, i od bivše Đukanovićeve, i od sadašnje vlasti.
Na djelu je obustava finansiranja i izdavanja licenci, pa i ukidanja zaštitarskih službi za samu zgradu fakulteta koja je kulturno dobro (bivša ambasada Austrougarske u Crnoj Gori). A protiv profesora FCJK Bobana Batrićevića nedavno je pokrenut prekršajni proces zbog – kolumne koju je napisao.
Dakle, zbog verbalnog delikta. Batrićević je u kolumni kritikovao sveštenike SPC, pa je državna tužiteljka zahtijevala da bude kažnjen na osnovu Zakona o javnom redu i miru. Uzgred, profesor Batrićević je na Cetinjskom forumu vješto analizirao upadljive sličnosti između vjerskih režima u Srbiji i Iranu.
A u svojoj pozdravnoj riječi, dekan fakulteta Aleksandar Radoman je nadahnuto govorio o potrebi za akademskim otporom „procesima klerikalizacije i fašizacije društva“, i otporu prema „ideologiji klerofašizma, negacije i zatiranja drugog, ideologiji slavljenja ratnih zločinaca i ideologiji mržnje i genocida“. Postoji li takav institucionalni otpor u akademskoj Srbiji? Dakle, uprkos pritiscima, sve to je ipak moglo da se čuje na FCJK.
Da se, bez rukavica, najzad progovori o klerikalizaciji i klerofašizmu u našim društvima. I bez upadanja momaka u crnim kačketima i kapuljačama, koji se kriju iza litija i svetinja. S tim u vezi, kako je moguće da onaj misleći, akademski i progresivni dio Crne Gore ove probleme vidi i prepoznaje, a da ih onaj misleći, akademski i progresivni dio Srbije – ne vidi? Ili da širom zatvara oči?
PRAVOSLAVNA DRŽAVA
S jedne strane, moguće je tvrditi sljedeće. Javnost u Srbiji, pa onda i akademska javnost, poslije 2000. je postala relativno apatična ili skuvana poput one poslovične žabe. Jer, proces klerikalizacije je u već poodmakloj fazi u Srbiji (a još uvijek relativno svež u Crnoj Gori). Pa se 2022. može dogoditi da na direktan zahtjev ili diktat SPC, iz udžbenika iz biologije za osnovnu školu budu izbačeni sadržaji o ljudskom polu i rodu.
I da, bez blama ili glasova otpora sa univerziteta, patrijarh Porfirije zatraži da Studentski grad dobije – crkvu. Uzgred, nema sumnje da će je i dobiti, i da će (hvala vjeronauci) ova studentska bogomolja biti među najposjećenijim u zemlji. Jer, golemi je broj brojanica po glavi ili ruci studentskih stanovnika Srbije. Kako to? Pa, samo mjesec dana posle 5. oktobra 2000, nestrpljiva SPC je zahtijevala uvođenje vjeronauke u škole. Kao i sljedeće: „Država bi pravoslavlje morala da proglasi državnom religijom, odnosno, naša država treba da se verifikuje kao pravoslavna država“.
Tako i bi. Do kraja 2000, odobrava se prisustvo sveštenika u vojsci, a vjeronauka je u škole uvedena već 2001. godine. Bogoslovski fakultet je 2004. postao dio Univerziteta u Beogradu i na budžetu Ministarstva prosvjete.
Predsjednik Boris Tadić 2005. izjavljuje: „Ako crkva i nije dio države, crkva je sasvim sigurno dio društva i treba da se pita o mnogim veoma važnim pitanjima života pojedinca i života društva“. Klerikalizacija u Srbiji je ozakonjena već 2006, kad su usvojeni skaradni zakoni o vjerskim zajednicama i povraćaju imovine crkvi. Tada je omogućeno da crkve obavljaju vjerske obrede u školama, državnim ustanovama, bolnicama, vojsci, policiji i zatvorima, uz prebacivanje goleme imovine u ruke Srpske pravoslavne crkve. SPC je ovako stekla ogromno bogatstvo, odnosno ekonomsku i političku moć.
„TIJESNA“ SRBIJA
Smijali smo se kad su, zbog uskršnjeg posta, 2005. godine tutnjala crkvena zvona tokom Kobasicijade u Turiji u Vojvodini. A ko se sada najslađe smije? Kad sami roditelji po vrtićkim Vajber grupama zahtijevaju posne jelovnike za svoju dečurliju? Dođavola, nedavno je na televizoru bila mrtvo-ozbiljna priča o Ribođorđevoj šnicli kao pravovernoj zamejni za onu Karađorđevu u vrijeme posta.
Krsne slave, taj porodični praznik, danas imaju i političke stranke, čitavi gradovi, te vodovodi i kanalizacije. A napadaju se banalni, ali inoverni praznici poput Dana zaljubljenih ili Noći vještica. Ljudi se masovno liječe po manastirima (a sveštenici na VMA), i mentalno savjetuju sa duhovnicima umjesto sa psiholozima. Ministarka prosvjete Ljiljana Čolić je 2004. pokušala da izbaci teoriju evolucije iz udžbenika biologije, ali je podnijela ostavku pod pritiskom javnosti.
Danas tako pritiskajuće javnosti više nema. Na djelu su retradicionalizacija i talibanizacija društvenog života, u koje smo ušetali poput mjesečara. Bog na nebu, car na zemlji, domaćin u kući. I vođa na stadionu. Poput aveti ili zombija, etnonacionalizam Slobodana Miloševića se nakon 2000. vraća u obliku svetosavskog kleronacionalizma.
S druge strane, nije slučajno i što se baš na Cetinju bolje vidi ili dalekovido prepoznaje sva nakaznost ove turbo-pravoslavne ideologije. Omaleno Cetinje (15.000 stanovnika) je još 1990-ih ustalo protiv velikosrpsko-crnogorskog nacionalizma.
Na narodnim mitinzima se klicalo "Sa Cetinja vila kliče, oprosti nam Dubrovniče", a Amfilohiju Radoviću "Risto, sotono!". Tamo je bilo i jezgro antiratnog Liberalnog saveza Slavka Perovića (koji na izborima 1992. osvaja 12 odsto glasova). A još 1493. godine, u ovoj istorijskoj i kulturnoj prijestonici Crne Gore, bila je osnovana i prva štamparija među Južnim Slovenima. Samo 50 godina poslije Gutenberga ili 100 godina poslije Boja na Kosovu. Po kafanama na slobodarskom i antifašističkom Cetinju se 1999. skrivao Zoran Đinđić, i tu je dogovarana nezavisnost Crne Gore (2006), čija je lakoća postojanja – toliko nepodnošljiva za Beograd.
Tako je, iza narativa o ugroženosti bilo kog (pa i crnogorskog) naroda, nerijetko se krije kvarna politička agenda. Međutim, učiteljica života nam je recentni svjedok: litijaški svetonazori i svesrpske poruke patrijarha koje negiraju državnost i identitet (post)jugoslovenskim narodima i narodnostima obično završavaju u osvajačkom ratu. Zato upozorava kada se u Večernjim novostima, poslije Memoranduma SANU, iznova štampaju Kulturni dodaci o nekakvoj Srpskoj Boki.
Jednostavno, sa Cetinja se neke stvari vide mnogo bistrije i razboritije nego iz Beograda. Možda je do visine i svježeg vazduha sa Lovćena, a možda i do blagotvornog njeguškog pršuta, ko zna? Ali, Crna Gora nije Drugo oko u glavi, već ima samo svoj pogled na svijet. A taj pogled sa Cetinja bi morao da nas zamisli o sljedećem: Šta to nama fali, pa nam je Srbija uvijek toliko mala? I toliko tijesna?
(Autor je sociolog i vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu)
