U Staroj Varoši nad lijevom stranom korita Morače nalaze se ostaci kule (tablje ili tabije) iz turskog perioda, zvane Tablja Bešlića. Ovaj poligonalni fortifikacioni objekat zidan od pravilnih kamenih tesanika imao je više spratova od kojih je sačuvan dio do prvog vijenca sa visinom od oko četiri metra.
Tablja Bešlića podignuta je u vrijeme kada je Podgorica bila dio Osmanskog carstva, tako da se smatra ostatkom fortifikacione arhitekture tog vremena. U literaturi se može pročitati da je tvrđava Depedogen, kako se naziva u jednom turskom defteru iz 1485, građena od 1474. do 1477/8. godine.
Tablja Bešlića se svojevremeno nalazila na jednom od ulaza u grad. Sličnih kula je u Podgorici bilo šest, ali je jedino ona preživjela. Kao takva predstavlja toponim i materijalni ostatak vjekovnog trajanja Podgorice.
Kako smo već naglasili, odavno se već provlači priča kod nadležnih da je krajnje vrijeme da se pristupi sanaciji ostataka tvrđave u Staroj Varoši i valorizaciji adekvatnoj zahtjevima sadašnjeg vremena. I tako godinama.
Vrše se arheološka iskopavanja, konzervatorski zahvati ali danas kad pođete tamo ne vidite neke rezultate da se krenulo na bolje. Barem što se tiče ovih ostataka tvrđave koji su pretekli do današnjih dana.
U dokumentima o zaštiti kulturnih dobara ovi problemi su odavno prepoznati. Mjere cjelovitog očuvanja predstavljaju jedan od glavnih elemenata gradskog i društvenog planiranja i podrazumijevaju uspostavljanje i održavanje ravnoteže između čovjeka i njegovog tradicionalnog okruženja.
Nadležni organi imaju posebnu odgovornost, kako na nacionalnom, tako i na lokalnom nivou, kada je u pitanju cjelovito očuvanje arhitektonske baštine.
Oni treba da direktno podržavaju akcije dodjeljivanja sredstava za restauraciju, projekte revitalizacije i rekonstrukcije, da podstiču privatne inicijative i da vrše naročit nadzor nad područjima gdje javna i privatna gradnja može narušiti autentičnost objekata koji pripadaju arhitektonskoj baštini. Na papiru.
Ko danas pođe do tamo vidjeće jednu poprilično devastirajuću sliku. Sva je prilika da je i ovaj vrijedan fortifikacioni objekat zaboravljen i prepušten zubu vremena. Nažalost, raspada se.
Što će ostati od njega i hoće li nakon rekonstrukcije ulice koja je u toku moći da se prepozna “valorizacija“ adekvatna zahtjevima sadašnjeg vremena kojom nas nadležni svakodnevno bombarduju, svjedočićemo u narednim vremenima.
Mada, povedeni iskustvom proteklih radova koji su vršeni na kulturnim dobrima, prije će biti da će i ovaj objekat biti ostavljen da se raspada nego da bude valorizovan.
