Jedna od odluka beogradskog skupa bila je osnivanje Sekretarijata žena u još osam većih centara, među kojima je bilo i Cetinje, a nešto kasnije i Podgorica. Istovremeno zahvaćeno je i seosko područje na kojem su stvarana povjereništva. Koliko je taj potez bio mudar, svjedoči i brojno organizovanje žena, a bilo ih je na desetine. Uz sve to, vodilo se računa i o angažovanju podmlatka - osobito u školama (Gimnazija i Trgovačka akademija). Velika pažnja posvećena je Kombinatu duvana u kojem su većinu radne snage činile žene, relativno mlade. Prva veća akcija koju su žene organizovale bila je 1. maja 1920, a u Podgorici je izazvala sukob sa policijom, a tada je uhapšeno više žena, učesnica tog događaja.
Uprkos tome, Sekretarijat je u izbornoj kampanji postavio i pitanje izjednačavanja žena i muškaraca u izborima. Žene su bile vrlo aktivne u kulturno-prosvjetnoj djelatnosti i u radničkim domovima. U Piperima su brojne žene bile uključene i u pokret dr Vukašina Markovića. Veliku ulogu imala je i sinovica dr Vukašina – Stoja, koju su zbog hrabrosti nazvali „Stoja hajdučica“.
Ovom prilikom valja istaći najangažovanije. U Podgorici su to: Božana Vučinić, Janica Pejaković, Jelena Ćetković, Anđa Živković, Olga Vujošević, Đina Vrbica, Lidija Jovanovic, Milica Vuletić, Olga Lekić, Vasa Pavić, Danka Kovačević, Katica Markovic-Muk, Milka Vulević, Vasiljka Đurović, Bojana Ivanović.
U KPJ je tada bilo 550 članova, među kojima 14 djevojaka. SKOJ je imao 554 člana sa 14 žena. Neke su bile u partijsko-skojevskim rukovodstvima. Gotovo sve su bile učesnice najvećih demonstracija 18. februara 1935. povodom ubistva studenta prava Mirka Srzentića. Nakon toga uslijedila su hapšenja, zatvaranja i odvođenja u logore: Termoterapije u Dubrovniku, Sremske Mitrovice, Smederevske Palanke, Sarajeva. Rigorozne mjere preduzimane su i u Gimnaziji i Trgovačkoj akademiji, kao i prema radnicima Monopola duvana. Sljedeće, 1936. godine, organizovane su Belvederske demonstracije. Među uhapšenima bilo je 20 žena. Iz Podgorice – Božana Vučinić, Vasa Pavić i Đina Vrbica.
Žene se sve više ističu i u svojoj organizaciji. Njihova aktivnost se osobito pojačava izborom Josipa Broza Tita za generalnog sekretara KPJ.
I podgorička Zeta, vlasništvo Joza Vukčevića, pružala je obilatu podršku ženama. U tome su zapaženi članci Lidije Jovanović. U njenim tekstovima iznose se zahtjevi da se žene moraju boriti za prava svih građana, osobito mladih djevojaka. U prvoj organizaciji podgoričkih žena radilo se na sve većem njihovom isticanju. Zapažena je bila Skupština žena 1936. godine kojoj je prisustvovalo 120 žena. Skup je otvorila učiteljica Slavica Radović koja je istakla borbu protiv zapostavljanja žena u društvenom radu. Zanimljivo je bilo i učešće jedne Muslimanke (šteta što joj ime nije zabilježeno) zajedno sa neumornim - Vasiljkom Leković, Božanom Vučinić, Jovankom Milačić i Darinkom Pejović.
U Podgorici je bio organizovan Pokret dobrotvornog društva u kojem se zapaženo djelovalo politički, širila prosvjeta i kultura.
Drugo važno polje djelovanja žena bio je pokret „Seljačko bratstvo“. Ono je u ljeto 1939. brojalo oko 7.000 članova u 82 organizacije. Cilj je bio da kulturno, ekonomski, zdravstveno, prosvjetno i na drugi način pomaže selo. Ali kad su vlast osjetile prokomunističku orijentaciju, zabranile su svaku njegovu aktivnost. Stoga je Partija osnovala novi pokret – „Seljačka samopomoć“. U toj organizaciji bilo je oko 50.000 članova. Mnoge od njih su radile u radionicama za šivenje, naročito u ,,Singeru“. Stručne učiteljice su išle u veće varoši, Nikšić, Berane, Ulcinj i često bile veza sa partijskim organizacijama u njima.
Povezanost sa ženskim pokretom dolazi 1937. kada KPJ preuzima Tito. Na jednoj od sjednica Politbiroa SK KPJ, 1938. data je ocjena da se u Crnoj Gori i Podgorici najdalje otišlo u organizovanju žena u revolucionarnom radu. Djelovanje je nastavljeno i sljedećih godina. Vidni broj žena bio je na Belvederu juna 1936, zatim u svim demonstracijama 1939. i 1940. Veliku ulogu odigrale su radnice Kombinata duvana, Pošte, kao i učenice starijih razreda Gimnazije i Trgovačke akademije, zanatske škole.
U takvom djelovanju dočekan je rat – napad Njemačke i Italije na Jugoslaviju. Toga 6. aprila 1941. italijanski avioni „savoja“ u ranu zoru bombardovali su Podgoricu. Učinjena je velika šeta i ubijeno je oko 4.000 građana. Jugoslavija je kapitulirala 17. aprila, vojska je bila u rasulu, ali i u tim danima žene su se uključile u pripreme za otpor okupatoru. Tako je bilo sve do odluke da se 13. jula krene u oružani sukob s okupatorom.
Žene su u periodu između dva rata postigle najveći mogući uspjeh - stasale su u socijalizmu. To će ispoljiti i učešćem u oružanom ustanku, koji je međunarodna zajednica ocijenila kao prvi oružani pokret protiv njemačko-italijanskog naci-fašizma.
