Odavno smo konstatovali da Crnogorci ne njeguju kulturu śećanja, već kulturu zaborava. Potonuli smo pod tuđim, falšivim mitovima i dozvolili da temeljne stvari iščile. Da nije tako ne bismo zaboravili da dolazak stranih zastava predstavlja okupaciju, a da oni koji im se priklanjaju i odbacuju svoje, nijesu ništa drugo nego izdajice. No, u Crnoj Gori, zemlji apsurda, postoji više nivoa zaborava, kao i nivoa odgovornosti za to. Dosta smo pisali o zanemarivanju naših najviših vrijednosti, devastaciji blaga. Pogledaćemo neke druge primjere.
Da smo narod sa istorijskim pamćenjem, koje mu služi da bude bolji i uspješniji, vredniji i humaniji, izvukli bismo pouke i poruke iz bliže i dalje prošlosti. Ne, mi smo dozvolili da domaći izvođači radova za tuđe interese na silu unesu primitivizam, zaostalost i zatucanost, kojima nastoje da posrbe Crnu Goru. Skoro je neko u Srbiji napisao: „Samo idiot može sebi da dopusti da ga radikali uče istoriji i patriotizmu“. Izgleda da su kod nas otvorili večernju školu. „Primitivci su tako ušuškani u samoj srži društva poput larvi koje mogu ostati larve čitavog života. Ali ako naiđu za njih povoljne okolnosti, iz tih larvi se razvijaju štetočine koje iznutra nagrizaju i dovode do propasti sve što dotaknu.“ Sapienti sat!
Crnoj Gori se nameće utapanje u „srpski svet“, kroz neprekidne udare na nacionalna ośećanja. Najagresivniji agitatori su oni koji su „prevrnuli nacionalnu svijest“. Poznat je stari izraz „prevrnuti svijest“. U nekoj od varijanti može značiti onesvijestiti se. Međutim, osnovno značenje da je neko poremetio pameću, poludio, žargonski fijuknuo ili ciknuo, pukao. Sada imenujte bolest i dajte dijagnozu za promjenu nacionalne svijesti.
Malo ko se śeća pisma vladike Vasilija Petrovića Njegoša ruskoj carici, odnosno Praviteljstvujuščemu Senatu, iz 1753. godine, đe jasno pokazuje da bez obzira na bliskost Crnogorci i Srbi nijesu isto: „No kako sam za vrijeme moga bavljenja ovđe vidio, da mnogi Srbi (Srbskije ljudi) dolaze u Rusiju i da od milosti Njenog Imperatorskog Veličanstva dobijaju časti i dostojanstva, to sumnje ne može biti da će se neki Srbi bez osnova nazvati Crnogorcima i plemićima (šljahtičami) te na taj način dobijati časti i dostojanstva, i takvih može biti već ima. S toga javljam Praviteljstvujuščemu Senatu, da ću, ako se ovo odobri, od sada ja, smireni i po usrdnosti svojoj za Njeno Imperatorsko Veličanstvo (prvi) pred svima Crnogorcima, izdavati prave svjedodžbe onim Crnogorcima koji budu željeli da stupe u službu Nj. Imperatorskog Veličanstva, u kojima ću kazati kakav je koji po prirodi i dostojanstvu, te da se od sada ne bi bez takve svjedodžbe, kojekakve varalice izdavale za dobre Crnogorce, te da ne bi svojim rđavim djelima ružili slavu i čast crnogorskoga naroda, ja smireni molim da se ova moja molba uvaži.“
Zbog aktuelnosti političke situacije, vrijedi Nikšićane malo vratiti u prošlost. U dokumentima objavljenim u knjizi „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića“, objavljenog u Rimu 1921. godine, nalazimo sljedeće: U odjeljku A) Zločini prema pojedincima u namjeri da unize ugled crkve i države, piše: „Jednoga dana, decembra 1918. u 1 sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći time ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja-patrona crnogorskoga naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka. Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove...“
Sada umjesto grupe oficira imamo predstavnike partija iz druge države, a domaći pratioci su ista sorta. Njihovo navodno „svetosavlje“ nema nikakve veze ni sa hrišćanstvom, a ni sa Sv. Savom. Da se opet pozovem na jedan komentar iz Srbije, sa društvenih mreža: „Rastko Nemanjić bio je čovek 300 god. ispred svog vremena, modernizator i prosvetitelj, uvodio zakon, medicinu i školu, gledao da modernizuje zemlju, išao po svetu, sretao najvažnije ljude svog vremena, bio obrazovan. Da vidi kakav se zatucani polusvet danas poziva na njega roknuo bi se odma'!“ Zato ne čudi njihov veliki otpor prema nauci i kulturi.
Posebno kod braće Srba cijenim jedan fini običaj, koji njeguju prema našim potuđenicima i prodanim dušama. Kada obave „svoje prljave zadatke budu odškartani, narodski kazano oseknuti i vraćeni đe im je mjesto“. Posebno im se skrene pažnja da ipak nijesu Srbi no Crnogorci. Ako ne vjeruju primjerima koje ćemo navesti, mogu naše političke „kuje Vidosave“ da se uz gusle spomenu kako prolaze oni koji izdaju. Oni koji rade za tuđe interese i protiv svoje zemlje, prezreni su i od onih koji ih unajmljuju.
Dovoljno je pomenuti slučaj „crnorukca“ Marka Dakovića, bjelaškog vođe i protivnika kralja Nikole i Crne Gore. Na tragu nekih mladalačkih revolucionarnih ideja pokušao je jednom u parlamentu Kraljevine SHS izdjejstvovati nešto oko ravnopravnosti Crne Gore. Odgovorio mu je Stojan Protić: „Izvoziti svinje, a uvoziti Crnogorce, ova država nema računa!“ Za mogućnost da crnogorski studenti, odnosno kako su tada govorili „studenti iz Crne Gore“, dobiju stipendije da nastave školovanje u inostranstvu, odgovoreno im je: „Pa nećemo, valjda, slati Crnogorce!“ Više nijesu bili potrebni kao Srbi iz Crne Gore i sikter. O raznim varijantama načina kako je Daković završio život govorićemo drugom prilikom.
I na kraju, dovoljan je primjer susreta veleizdajnika Steva Vukotića, brata kraljice Milene, sa kraljem Aleksandrom Karađorđevićem. „Kad je ušao kod srpskog/jugoslovenskog kralja, svog rođaka, Aleksandar je gledao kroz prozor. Stevo mu je rekao: „Vaše Veličanstvo, znaš li što sam učinio za našu stvar?“ Aleksandar mu je, ne okrećući se, uzvratio: „Znam Stevo, kad si izdao svoje i mene ćeš“.
