On tvrdi da njegovo poređenje nije pretjerano, i dodaje:
„Jezik je ono što nas rađa u duhovnom, kao što nas majke rađaju u fiziološkom smislu. Ako mrzimo onu koja nas je rodila, ako je preziremo, ako je se javno odričemo, pa još tvrdimo da nas je rodila neka druga i na nekom drugom mjestu, onda smo u dubokom i teškom nesporazumu sa sobom!“
Perović kaže da je po Crnoj Gori mnogo takve intelektualne, filološke, i političke đece toga neporazuma.
„I nije najgore što ih je mnogo, nego što ta đeca svakoga ko vidi i kaže da su ona veliki i štetni nesporazum proglašavaju nesporazumom. A to nije ništa drugo nego teška posvađanost sa stvarnošću“, ocjenjuje profesor, dodajući da se, na sreću, Crna Gora počela ozbiljno liječiti od te posvađanosti.
„Jedan od značajnih simptoma ozdravljenja je postignuće politički i filološki utemeljenog crbnogorskog jezika.“
Profesor zaključuje i da standardizacija crnogorskog jezika nije učinjena brzopleto, već da je, naprotiv, kasnila sto godina.
