Izdavačke kuće „Media invent” i „Tiski cvet” iz Novog Sada objavile su izuzetno značajnu lirsku studiju poznatog pjesnika Pere Zupca „Lenka Dunđerska”.
Pero Zubac (1945), pjesnik, esejista, antologičar, autor „Mostarskih kiša”, jedne od najznačajnijih poema srpske književnosti, rođen je u Nevesinju, a više decenija živi na privremenom radu u Novom Sadu. Prvu pjesmu objavio je 1962, prvu knjigu 1967. Dobitnik je najuglednijih nagrada, prevođen na većinu evropskih jezika. Svoje knjige objavljivao je u višemilionskim tiražima.
Portal Analitika integralno prenosi intervju koji je Zubac dao za beogradsku ''Politiku''.
Studijom „Lenka Dunđerska” ispunili ste nalog Milana Kašanina, koji je tvrdio da je Lenka toliko važna za Lazu Kostića da zaslužuje studiju? To je Kašanin zapisao u jednom eseju pedeset godina prije moje studije.
Možda bi i drugi istraživači prije mene ostvarili taj Kašaninov zavjet da su imali naklonost porodice Dunđerskih. Bez toga, ni Leskovac, ni Kašanin, nisu mogli dalje.
Lenka nije imala priliku da čita čuvenu pjesmu „Santa Maria della Salute”, ali je pročitala jednu drugu, manje poznatu – „Gospođici L. D. u spomenicu”? Pjesmu je Lazar napisao u Krušedolu 1892. i priložio u dvorcu Dunđerskih u Čelarevu u njen spomenar, drvenu kutiju od finog drveta sa ružama islikanim na poklopcu, koji je, nažalost, nestao, ako je nestao, i u njoj je mnogo šta kazano o odnosu pesnika i mlade Jelene.
Teodora Dunđerski Đurić, na čije se iskaze pozivate, vjerovala je da je Lenka bila zaljubljena u Lazu Kostića? Gospođa Teodora Dunđerski Đurić, unuka Gedeona, Lenkinog najmlađeg brata i praunuka Ilije Ognjanovića Abukazema, kojoj sam posvetio knjigu, jedini je pouzdan svjedok o odnosu Lazara prema Lenki i Lenke prema Lazaru. Ona je to, kao djevojčica, mogla da čuje od svoga djeda koji je bio i izvršilac Lazarevog testamenta i najbliži njegov prijatelj u poznim pjesnikovim godinama, a posebno od svoje bake Teodore, koja Lenku nije upoznala, ali sve je od Gedeona mogla saznati, a živjela je uz Teodoru sve do sredine šezdesetih godina prošlog vijeka. Kada je već knjiga bila napisana i odnijeta g. Teodori na čitanje, ona je svojom rukom na stranice rukopisa upisivala sugestije i tu je i jedna važna rečenica da je Lenka voljela Lazu svom snagom tragične zabranjene ljubavi.
Laza Kostić se, međutim, oženio Julom Palanačkom, zahvaljujući posredovanju Lenkinog oca. Znači li to da porodica Dunđerski nije odobravala vezu s pjesnikom?
Laza je Julku Palanački isprosio prije odlaska u Crnu Goru 1884. godine, ali je majka nije pustila da pođe sa njim jer se tamo puca. Laza je imao sukobe sa Julijaninom majkom, a i Jelenina majka nije voljela naslućivanu bliskost između Lenke i Lazara.
Postoji i priča da Lenka nije umrla od „tifuzne groznice”, već da se otrovala zbog neostvarene ljubavi sa trideset godina starijim pesnikom?
Svakakvih verzija, ne samo čaršijskih, o Lenkinoj smrti sam se načitao i naslušao. Laza Kostić je u svom „Tajnom dnevniku”, pisanom na francuskom jeziku, zapisao jedan san u kome se Lenka pojavljuje blijeda, kao da nema dosta krvi, i u zagradi zabeležio: „Nije li tifusna groznica, bolest od koje je umrla, bolest krvi”? Dakle, i on je mislio da je zvanična verzija tačna. Mada u pjesmi kaže da ona svisnu. I da razjasnimo još jednu tajnu – Jelena Dunđerski nije bila toliko mlađa od Lazara, ona je rođena 26. oktobra (9. novembra) 1869. u Sentomašu, na Mitrovdan, a ne 21. novembra 1870. I Lazar je, zacijelo, pamtio dan njenog rođenja samo je, kao i drugi, dodao razliku u danima između starog i novog kalendara na datum u koji je razlika već uračunata. Svojom napomenom ispod pesme „Gospođici L. D. u spomenicu”, da je Lenka umrla licem na dan svoga rođenja, Svetog arhangela Mihaila, a to je inače dan kada se u bazilici Santa Maria della Salute masovno posjećuje pravoslavna ikona Bogorodice Mesopanditisse (Posrednice mira) i Lazar Kostić je pripomogao mistifikaciji oko Lenkinog rođendana. Zašto su i roditelji na posmrtnu partu stavili tu godinu rođenja i urezali na grobnu ploču u Kapeli Dunđerskih u Srbobranu, ne znam.
Pjesmu „Santa Maria della Salute”, Laza Kostić objavio je 1909, deceniju i po poslije Lenkine smrti. Da li postoje različite verzije ove pjesme?
Prava verzija je ona poslata Milanu Saviću i objavljena u knjizi „Pesme”. Taj redosljed strofa odredio je sam pesnik. Ima dosta verzija određenih strofa, pa i stihova, koji nisu ušli u pjesmu na pronađenim rukopisnim verzijama poeme.
Da li je pjesnik u Lenkinom liku prepoznao Bogorodicu?
Mnogi su pisali da jeste, a meni se čini da nije. On je za života Lenku opisivao kao prelijepo anđeosko biće, a kad se preselila među zvijezde dolazila mu je u snove kao stvarna, opipljiva, puna života i – tako ju je i opisivao. Izvesne erotike ima samo u zapisima o snovima.
Možete li nam reći nešto o, uslovno govoreći, ljubavnom trouglu: Lenka Dunđerski – Laza Kostić – Nikola Tesla?
Laza je poznavao Teslu i saznao je, u razgovorima sa Lenkom, da je Tesla, u neku ruku, njen idol, pa je to iskoristio, u danima kada je Tesli izgorjela laboratorija, da mu ponudi, u pismu, neimenovanu, veoma bogatu miradžiku, uz to ljepoticu, ne bi li ga oženio, opisujući je najlepšim epitetima kao osobu „podobnu da savlada svaku ženomrzicu”. Tesla mu odgovara na dva pisma odbijajući ponudu, a da i ne zna o kome Laza govori, jer se „on sa naukom vjenčao”. Godina je 1895. poslednje ljeto Lenkinog života. Mislim da je ona znala za Lazina pisma i za Tesline odgovore. Mislim da se Laza obradovao Teslinom odgovoru, jer će Lenka ostati tu i neće otići preko okeana, a, eto, njemu je savjest mirna, pokušao je da je uda za najboljega, mada je i za njega, u jednom pismu, napisao: „Gdje su dvoja kola mudrosti, tu su treća ludosti”.
Kada ste prvi put pročitali pesmu Laze Kostića, niste pisali poeziju. U kojoj meri vam je ova pesma promijenila život?
Ta pjesma nije moja najdraža Lazina pjesma, ali me je natjerala da godinama tragam za tajnom inspiracije, tako moćne i tako opijajuće. Tako je nastala knjiga o Lenki. Knjigu ste pisali rukom, jer „bjelina hartije inicira bjelinu sećanja”.
Da li kompjuteri uništavaju magiju stvaralačkog čina?
Ne. Kompjuter posmatram kao pomagalo, ali još uvek volim zvuk pisaće mašine. Rukom pišem najčešće, jer tako imam opipljiv dodir sa tekstom.
