Ovo što slijedi je pojašnjenje mojeg ranijeg medijskog komentara na koje je reagovao gospodin Sabrija Vulić u ime Savjeta Muslimana Crne Gore, kojim on predsjedava. Ova organizacije i njen predsjednik su u svojem medijskom reagovanju meni pripisali stvari koje nijesam napisao, i to je primarni razlog za moj odgovor. Želim da naglasim da niko ne može osporiti pravo gospodinu Vuliću da kaže šta god hoće i da se osjeća kako želi. Povodeći se istom logikom, gospodin Vulić ne može drugima da ograniči pravo da ono što on zbori i piše ocijene kao neosnovano.
Temeljnija elaboracija koja bi sobom nosila značajniju edukativnu funkciju kada je u pitanju problematika konstrukcije identiteta (identitet jeste konstrukcija), te koncepti etničkog, nacionalnog i vjerskog, kao i njihova upotrebna vrijednost u procesu samodefinicije zajednica u Jugoistočnoj Evropi i na Balkanu, pripada akademskom okviru. Stoga je ovo pojašnjenje kratko i uopšteno i predstavlja završni čin u mojoj prepisci s pomenutim gospodinom i institucijom koju vodi.
28Za početak, politizacija, etnizacija i nacionalizacija religije je jedna od temeljnih karakteristika savremene istorije našeg prostora. Ovaj proces je bio i ostao jednako autoritaran i promovisan jednakom snagom od strane svih nacionalističkih političkih struktura koje su svoj oslonac nalazile i još uvijek nalaze u obijema dominantnim religijama kod nas: Hrišćanstvu (u njegove obje denominacije - pravoslavlju i katoličanstvu) i Islamu.
Želim takođe da naglasim da je model etnizacije, politizacije i nacionalizacije religije koji na našem prostoru sprovode i kontrolišu nacionalističke političke elite unforman. Jedina nijansa različitosti leži u simbolima koji se koriste: krst i luna (“…dva strašna simbola…”). Zainteresovanima za ovu problematiku predlažem da iščitavaju stručne radove naučnika poput Ksavie Bugarela, Mitje Velikonje, ili Srđana Vrcana, kako bi se ispravno i detaljno informisali.
Moj inicijalni komentar se odnosio na dva povezana problema.
Prvi je terminološko i značenjsko sjedinjavanje koncepata religije i etničkog porijekla. U konkretnom slučaju radi se o terminu “etnički muslimani” i gradjanima Crne Gore koji danas praktikuju Islam. Da ne bude zabune, smatram da je jednako ozbiljan problem i kada se ovo spajanje radi u kontekstu hrišćanskih denominacija pravoslavlja i katoličanstva.
Termin musliman označava sljedbenika Islama. To je, dakle, religiozna odrednica. S obzirom na to da, posmatrano globalno, pripadnici Islama potiču iz raznih rasnih, nacionalnih i etničkih zajednica, ovaj termin ne označava, niti može označavati, etničku pripadnost. To su različite kategorije. Islam, naravno, čini značajan identitetski elemenat onih vjerskih zajednica koje ga praktikuju, ali ni izdaleka nije jedini. Isto važi za ulogu svih drugih religija u konstrukciji identiteta grupe.
Sjedinjavanje na koje sam reagovao je, u kontekstu savremene Crne Gore, zapravo potiranje elementa etniciteta (neželjenog?) koji nije primarno determinisan religijom (Crnogorac islamske vjere) tako što se na islamsku religiju kaleme etničke karakteristike.
U ovoj tački je važno sažeti etablirano naučno mišljenje o tome da se etničko i vjersko svode u istu ravan u situacijama kada zajednica ne uspijeva da se samodefiniše na bilo koji drugi način parametrima koji su “svetovni”, ili kada je fizički opstanak zajednice doveden u pitanje, ali i onda kada njena elita procijeni da ove emotivne naslage mogu biti korisne za njeno političko pozicioniranje. Čini mi se da je političko pozicioniranje glavni razlog za još jedno identitetsko krivo srastanje u Crnoj Gori.
Razlog može ležati i u želji političke i vjerske elite koja predstavlja građane Crne Gore islamske vjere da iz kolektivne memorije izbrišu etnicitet crnogorskog prostora (ovdje predlažem da se pažljivo i iznova čita etnolog Špiro Kulišić). Nije nezamislivo da se pokušava napraviti i što značajniji otkorak od identitetskog koncepta bošnjaštva, kao uvezenog modela politizacije i nacionalizacije Islama u Crnoj Gori.
U svakom slučaju, činjenica je da ovakav proces neminovno vodi u ranije pomenutu tačku u kojoj vjera prestaje biti jedan od elemenata koji čine kompleksni i obimni korpus identitetskih markera i postaje centralna identitetska odrednica grupe.
Ja smatram da je ova rabota pogrešna i štetna za građane Crne Gore islamske vjere, ali i za one građane koji praktikuju bilo koju drugu vjeru i vjersku denominaciju. Vjerujem da ovakvi potezi, bez obzira koja je vjerska zajednica u pitanju, bude i sumnju u političke i budžetske motive spajanja vjere i etniciteta. S obzirom na to da je reakcija na moj komentar došla u ime institucije (Savjet Muslimana Crne Gore), legitimno je pitanje da li se svi konstituenti ove organizacije slažu s vjersko-etničkim amalgamom koji je javnosti predstavio gospodin Sabrija Vulić?
Drugi problem je korišćenje administrativnih i pravnih mehanizama države za legitimizovanje i zakonsku odbranu takvih amalgama. Ovdje je, mislim, važno pomenuti dvije stvari vezane za korišćenje zakonske regulative u odbranu od moje kritike izrečene u originalnom komentaru.
Gospodin Vulić tvrdi da je moj kritički osvrt u neskladu s zakonom kojim je legitimisano njegovo pravo i pravo zajednice da se nacionalno samodefiniše na način na koji želi.
Ponoviću da se nijesam bavio modelima nacionalne identifikacije. Nikada nijesam rekao da su “muslimani u Crnoj Gori politička konstrukcija” kako mi se podmeće. Napisao sam da je termin “etnički muslimani” politička konstrukcija i stojim iza te konstatacije. Musliman jeste vjerska pripadnost, pa konstatovanje te činjenice ne smatram bilo kakvim “poništavanjem” bilo čega, kako mi se spočitava.
Takođe se nijesam bavio bilo čijom potrebom za političkim organizovanjem. Nije mi posebno stalo da li će se, ili ne, na crnogorskom horizontu pojaviti nove političke partije, ali zadržavam pravo da javno komentarišem programska odredjenja tih partijskih mladunaca ako se, i kada se, rode. Da zaključim, bavio sam se politički motivisanim spajanjem različitih i raznorodnih kategorija etničkog i vjerskog.
Odgovor na moju kritiku i Vulićevo pozivanje na zakonom odobrenu kategorizaciju ilustruje visoku upotrebnu vrijednost racionalizirajuće snage nekog pravnog akta u državi. Pokazalo se da sve vjerske zajednice i sve organizacije bazirane na ekskluzivitetu vjerske pripadnosti njihovih članova nerijetko koriste pravne akte za validaciju problematičnih pristupa stvarnim životnim situacijama. Koriste ga i kao mehanizam za ućutkivanja kritičkih glasova.
Pozivati se na Ustav je pogrešna odbrana legitimiteta i ispravnosti ovog identitetskog krivog srastanja. Ustav je, da podsjetim, vrhunski politički čin i dokument. Ustavom se štite i garantuju manjinska prava. Ovaj pravni dokument ne reguliše sušinu, smisao i formu grupne identifikacije. Osim toga, lako se zaboravi da ako je određeno rješenje unešeno u zakon, to ne znači da je ono ispravno ili da je stručno utemeljeno.
Nadalje, izvor i priroda zakonskog okvira koji reguliše odnose u društvu su nedvosmisleno politički, jer se zakoni pišu s fokusom na potrebe zajednice i njenih konstituenata i s ciljem da se svim konstituentima široke društvene zajednice omogući funkcionisanje u stabilnom pravnom okviru. Moram ponoviti da je svaki Ustav, kao centralni dokument koji određuje ustrojstvo države i društvene odnose, stoga, vrhunski i apsolutni politički čin.
Ja, lojalni građanin države Crne Gore, poštujem njene zakone i povinujem se međašima koje oni nameću, iako sam svjestan da ne postoje savršena zakonska rješenja. Ja, slobodnomisleći građanin, istoričar i etnolog, ne smatram da zakoni apsolutno ispravno pozicioniraju sve elemente društvenog života, pa se prema njima odnosim kritički i iz te profesionalne pozicije.
Naravno, svjestan sam da svaki čitalac ima svoj kantar kojim mjeri tuđe napisane riječi, i prihvatam legitimnost tog kantara koliko god on mogao biti baždaren na stranu nerazumijevanja napisane poruke ili tendencioznog interpretiranja njenog sardžaja. Smatram da je reakcija gospodina Sabrije Vulića bila dobra ilustracija takvog baždarenja oslonjenog na nedovoljno razumijevanje kompleksne identitetske problematike.
