Profajler koji je izabraoZdravka Krivokapića za „final touch“ rusko-srpske operacije u Crnoj Gori, briljantno je obavio posao. Sinergija akademske titule koja fascinira puk i autentične prostote u komunikaciji koja olakšava identifikaciju biračkog tijela sa liderom, bile su ključne performanse za njegov uzlet do premijerskih visina. Vazda za poljubac i cug iz boce spreman, na sahrani kao riba u vodi, brutalan prema padežima i nemoćan pred svakom riječju dužom od četiri slova (a i kraćom ako je „tuđica“), vlasnik prebogate kolekcije jezičkih bisera (od persone „non gratis“, preko diplomatskog „hora“, do stvari koje treba izvesti na „čistunac“), Zdravko Krivokapić je oličenje igrača čija je najveća prednost to što ga je nemoguće doživjeti ozbiljno!
Svako ko na ovog dojučerašnjeg poluanonimusa gleda sa visine, ko u njemu vidi samo amatera, a ne i osobu opasnih namjera i, sada već potvrđenog, destruktivnog potencijala – ne samo da griješi, nego mu ide na ruku. Zdravko Krivokapić je predsjednik Vlade koja hirurški precizno izvršava zadatke Beograda i Moskve, dok mu njihova ispostava Demokratski front kritikama daje alibi. A, što su mu riječi slabo artikulisane, od pada koncentracije ili maliganske ukrudbe jezika, to njemu samo olakšava inkluziju u divizije graditelja „srpskog sveta“, koji u sliku premijera presamićenog pred popom, krstom i kovčegom, učitavaju pozitivno značenje: na čelu države je sluga crkve (SPC) i naroda (srpskog). Takav im treba!
Oriđinal
E, sad, što je premijer, između čije je ideologije i evropskih vrijednosti ponor širok kao Amazon na ušću, prepoznat u Briselu kao kapetan koji hoće i može da Crnu Goru iskrca u EU, pokazuje da i moćni, ponekad, imaju probleme u razmišljanju. Nadajmo se, stoga, da je Krivokapić, na presu povodom stotinu dana vlade, s pravom kazao kako živimo „neponovljiv trenutak“. Teško i nama i EU ako se ponovi ovo što traje.
Sve u vezi sa Zdravkom Krivokapićem je „fake“, jedino je on originalan. Voli da se predstavlja kao „njemački đak“, a djeluje kao četnik nakon obuke u Štaziju; dok se kune u EU i NATO, kao da gledamSerhija Ramosakako ubjeđuje sudiju da nije napravio faul; počešao bi se krijući i dotakao đe treba kad god pomene pomirenje i toleranciju; možda ne treba vaditi pištolj čim Zdravko pomene ljubav, ali toplo preporučujem korak–dva unazad i oči širom otvorene... Iskreno, ne znam kakav je (bio) u fahu kontrole kvaliteta, ali ako čujem da je njegov potpis na upotrebnoj dozvoli za neki most – moja noga njime neće kročiti.
Ukratko, čovjek je otjelotvorenje distopijskog košmara, a Crna Gora je nesrećni dobitnik takvog oriđinala za predsjednika Vlade. Da smo sve crkve popalili, a ne samo Zakon o slobodi vjeroispovijesti donijeli – mnogo jada.
Naravno da ove ocjene ne smiju da ostanu bez argumenata. Evo ih...
Otvarač
Ako je neko imao iluzije da smo premijera dobili sticajem okolnosti, a ne po narudžbini, nakon skandala sa odavanjem podataka o operativcima CIA neka te iluzije zakopa. Posložimo činjenice... Direktor ANB uradio je ono što ne bi „malo dijete“ i članovima Odbora za bezbjednost (predsjednikMilan Knežević), uprkos upozorenjima da to ne smije po zakonu, dostavio je podatke koji podrivaju interese partnerskih država, a Crnu Goru (ili, ipak, samo njenu vlast, kako ocijeniReuf Bajrović?) kompromituju pred svijetom.
Dejan Vukšićnije glup, glupan ne može toliko zaraditi od istočnih biznismena i domaćih krimosa, a odavno nije malo dijete. Glup je onaj ko misli da su planovi i imena operativaca CIA-a otkriveni greškom ili iz neznanja. Pogledajte kako ruski mediji slavodobitno pišu o tome, jasno sugerišući da su podaci već u Moskvi, pokazujući da do detalja znaju svaki kadrovski potez nove vlasti u bezbjednosnom sektoru. Pametnome dovoljno da shvati kako je sve urađeno planski, samo naizgled seljački, s ciljem da se Zapadu (čitaj Vašingtonu) pokaže ko je sada gazda u Crnoj Gori!
A, kako se u ovom, iz naše perspektive skandalu, ponaša predsjednik Vlade? Grčevito brani direktora ANB. Drži ga (se) kao flaše u predizbornoj kampanji. Pokušaj kreiranja farse da je neko od saradnika smjestio Dejanu Vukšiću nije mjera Krivokapićeve naivnosti, nego beskrupuloznosti. I(li) potpune ovisnosti o komandantu parade. A, on je tamo đe se premijer (neće mi se da napišem crnogorski) samopoziva za Dan pobjede – na Crvenom trgu. On koji je prije pola godine predložio da se taj praznik više ne slavi! On koji je izjavio da je stigla sloboda nakon 75 godina! On koji se time legitimisao kao baštinik pokreta u čije ime je samo Pavle Đurišić, u jednoj operaciji „potpisao“ 9 hiljada ubijene muslimanske nejači. Pa se sada neko čudi što se On ne ogradi od Leposavićevog negiranja genocida u Srebrenici!
Koliko je Zdravku Krivokapiću stalo do Dana pobjede, pokazao je onaj video zapis njegovog druženja sa osuđenim teroristom Kavajom, u kući vojvode Milete Pavićevića. Otprilike toliko mu je stalo i do partnerstva sa NATO-m, ali je projekat koji ovdje predvodi, vođen daljinskim iz Rusije, još u fazi koja zahtijeva mazanje zapadnih očiju potezima poput stvaranja Savjeta za NATO. A, većina članova toga izuma istakla bi zastavu na koplje i po, na vijest o propasti Alijanse.
Pogrešno bi bilo i pomisliti da je Premijer zlopamtilo s nezamirenim ranama od bombardovanja. Ni po jada da je posrijedi emocija jedne (pan)pravoslavne duše. Ne, Zdravko Krivokapić je esencijalna antiteza vrijednosti zapadne civilizacije.Dragoslav Šekularac je pionirima govorio: ne gledajte šta radim, slušajte šta pričam! Inverzija ovog Šekijevog gesla, ključ je za razumijevanje (i anticipiranje) politike Zdravka Krivokapića. Dakle, ako želite da demaskirate ovoga državnika na koncu, začepite uši (sa usanah mu se ionako teško čita) i gledajte šta radi. Manite se njegovih jezičkih bravura i demagoškog populizma, pe će vam se jasno ukazati premijerska djela i tone dokaza da taj čovjek niti razumije, niti baštini, ama ni jednu jedinu fundamentalnu evropsku vrijednost.
Šovinista
Najprljavija premijerova rabota je razur građanskog bića Crne Gore. U tom poslu mu je, formacijski i akciono, desna i lijeva rukaDritan Abazović. Prije nego je sastavljena Krivokapićeva vlada, izbrojana su „krvna zrnca“ apostola. Danas, svakoga ko to konstatuje i spočitava mu (im) činjenicu da Vlada ne odražava multinacionalni karakter Crne Gore, Krivokapić i Abazović etiketiraju kao šovinistu, čak fašistu! Kakva podla zamjena teza: nijesu problem oni koji su je takvu napravili, nego onaj ko se usuđuje da primijeti kakva je i pita zašto je Vlada takva?!
A, takva je da bi poslala implicitnu poruku manjinskim narodima da su nepoželjni u Crnoj Gori. Ne želimo vas u Vladi, jer vas ne želimo u državi. Ne, barem, kao ikakav bitan politički faktor i društveni sadržaj! Možete participirati ako ste dualni Crnogorac ili „pošteni“ Albanac. Inače – sikter!
Ključni čovjek u tom segmentu politike je Dritan Abazović. On je odabran da bude mina u temelju skladnih odnosa Crnogoraca i Albanaca. Znam priču o crnogorskom oficiru Niki Ujkiću, koji je prilikom razgraničenja sa Albanijom, 1913. šefu Komisije rekao da će ga ubiti, ako njegova kuća ostane van granica Crne Gore. Ne znam nijednoga Albanca koji na referendumu 21. maja 2006. nije zaokružio „DA“. Dritan Abazović možda još ne shvata da je nosilac subliminalne poruke Crnogorcima: evo, jedan Albanac vam ruši državu!
Cilj je, istovremeno, da se kod naših Albanaca, na osjećaj izopštenosti politikom Vlade, nakalemi osjećaj kolektivne krivice pred Crnogorcima i da se, u finalu, počnu osjećati nesigurno u Crnoj Gori. Ako ispuni taj zadatak, Dritan Abazović zaslužiće da ga beogradska omladina nosi na leđima, uz vreću blaga pride... do stranice istorije na kojoj su već Rahman Morina iSejdo Bajramović.
E, zbog ovoga je važno stalno podsjećati na riječi Mehmeta Zenke, odmah nakon izbora, da je ovo trenutak u kojem Albanci moraju stati uz Crnogorce, naDijanu Ujkićkoja zatvorenih očiju pjeva himnu Crne Gore, na Kristijana Vuljaja kome su se, samo u startu, noge odsjekle na debiju za našu reprezentaciju, ali zato što mu je stalo, što crnogorski dres osjeća svojim. Takvi nama trebaju!
Predavač države crkvi
Zašto je važno da država u kojoj žive ljudi različitih vjera ostane sekularna, nije racionalno da ja objašnjavam kad već postoji briljantan tekst Alekseja Kišjuhasa: „Na udaru je sekularizam“. Pročitajte ga i samo će vam se kazati kakav je rizik za multivjersko društvo Vlada koja se izlegla pod mantijom.
Sam po sebi, čin formiranja Vlade po direktivi crkve (SPC) toliko je antievropski da bi, u trenutku koji nije ovako „neponovljiv“, njen premijer bio „persona non grata“ i za najniži nivo briselskih birokrata. No, Zdravko Krivokapić nije operisan samo od razumijevanja koncepta odvojenosti svjetovne i duhovne vlasti, koji baš i nije puko prevođenje maksime „Bogu božije, Caru carevo“. U njegovoj glavi je taj odnos toliko pometen da državu i njene institucije shvata i tretira kao tehnički servis Crkve.
Zato se Krivokapić iskreno (koliko mu je Bog dao) čudi što mu zamjeraju „hirotonisanost“ na mjesto predsjednika Vlade i šta je sporno da mu SPC piše praktično novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji njegov ministar servilno nosi na ruke episkopu Joanikiju... Kaže na Premijerskom satu: „Crkva se u politički život ne miješa od usvajanja izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti“! Ne shvata da je time još jednom priznao da je na vlast instaliran mimo standarda demokratskih izbora!
Mala, ali važna digresija: imamo premijera dibidus nesposobnog da pojmi princip podjele vlasti! Ministar pravde diktira presude Apelacionom i Ustavnom sudu, a Krivokapić gleda u kameru i, da ne trepne, trvrdi kako se nikad ne miješa u druge grane vlasti! I, opet, rizikujemo da premijeru „odbijemo na neznanje“ i zaboravimo da je Apelacioni sud postupio po naređenju herr Leposavića, a hoće li i Ustavni – viđećemo.
Fasadni vjernik
Dok glumi slučajnog prolaznika kroz svijet politike, Zdravko Krivokapić brižljivo slika svoj portret pravoslavnog vjernika, prepodobnog raba Božjega koji u srcu nosi toliko ljubavi, pomirenja, praštanja i poštenja da mu i kad štuca te riječi iskaču na usta.
„Vlada želi da svaki građanin osjeti dobrotu“, reče premijer nakon povratka sa sahrane Atanasija (Jevtića). Episkopa koji je veličao presuđene ratne zločince, blagosiljao etničko čišćenje u Bosni, a muslimane prepoznavao po tome što „smrde na loj“. Citirano na početku pasusa nije „uvrženo u moje sjećanje“, nego bilješka koju sam uhvatio, zajedno kad i onu da je „etika najvažnija ovoj vladi“. Pa, ako vam je, gospodine predsjedniče Vlade, Atanasije mjera dobrote i etike, onda me tek hvata jeza od Vaših nešto kasnije izgovorenih riječi: „ovo je priča za budućnost“ i dubokoumni zaključak - „ništa nije lijepo kao sloboda“. Ipak ću još jednom napomenuti: iako izgleda kao da je Premijer pogrešno skrenuo kod Albukerkija, stvarno je na daljinskom navođenju i samo radi i priča zadato.
Zdravko Krivokapić je, dakle, vjernik po mjeri militantnog svetosavlja, nacionalističkog, ideološko-političkog projekta, od kojeg bi se i Sveti SavaiIsus Hrist ogradili preko medija i ustali tužbom zbog povrede njihove časti i ugleda. Stavite na sto Deset zapovijesti i štrikirajte one koje praktikuje Zdravko Krivokapić. Ako položi, zapitajte se šta je sa vama?
Kakav čovjek samozadovoljno otvara pres konferenciju konstatacijom da mu je prvih stotinu dana, uglavnom, prošlo u „aktivnostima na dokazivanju afera“? U kojem sistemu se time bavi premijer i Vlada, pored živih organa otkrivanja i gonjenja prestupnika? Kakav čovjek neskriveno sladostrasno tvituje svako privođenje, sračunato ga javnosti plasirajući kao hapšenje? (Ovaj pod B je više Dritan Abazović)
Moje razumijevanje pojma dobroga hrišćanina nema, ali baš nikakve, poveznice sa čovjekom koji se, umjesto ispunjavanjem svojih ustavnih obaveza, sa strašću inkvizitora bavi uzimanjem obraza političkim protivnicima, prije nego je i započela zakonska procedura utvrđivanja njihove krivice. A, da postoji pretpostavka nevinosti to zna! Samo što misli da je Dejan Vukšić jedini ima pravo na nju.
Zato bih ja „da dadnem naglasak“ na mudrost koja kaže da se brojem celivanih ruku i relikvija često lakše izmjeri grešnost duše, nego čistota vjere. Na naravoučenije sentence koja se bavi prevelikom pričom o poštenju, da vas ne podsjećam. I još nešto, ljudi koji se ponašaju kao da su izbornom pobjedom stekli „ius vitae ac necis“ (pravo života i smrti), ne uzdaju se samo u jedan mandat više. Njihova bahatost počiva na vjeri u podršku nekih drugih divizija!
Anti-Cuca
Zdravko Krivokapić meni, međutim, ne djeluje kao renegat. On je od starta pogrešno podešen: vjerski, ideološki, politički...Njegovo razaranje crnogorskog društva i države nije „na mah“, nije posljedica trenutka – ljutnje, inata, plahovita reakcija na bolni ili krivi dio. Nije on, kao Markiša Plamenac, poveo neprijatelja u poharu Crne Gore, zbog povrijeđene sujete. Premijer je, u uskom prostoru samostalnog djelovanja, ključne identitetske resore promišljeno dao osobi koja Crnogorce smatra proizvodom „etničkog inžinjeringa“. Dakako da je premijer bio svjestan kako time zariva prst u oko Crnogorcima. Kao što je sada, sasvim proračunato, provocira Cetinjane postavljanjem Vesne Bratić u Savjet Prijestonice. I kao što nema sumnje da će pečobrazno nastaviti da vergla o pomirenju i dobroti kao uslovu prosperiteta.
Prosto, to se rodi, da bi se uopšte moglo postati Zdravko Krivokapić, premijer za specijalne zadatke.
Ima neke surove ironije u činjenici da je baš on prvi Cuca na čelu Crne Gore. Ni Živko Nikolić ne bi se sjetio da ovoga i ovakvoga izdanka najjunačkijega crnogorskoga plemena (praštajte, moji Moračani), koje je kralj Nikola nazivao njegovom „vojnom akademijom“, prikaže kako pod stresom čami na aerodromu, u inferiornoj povorci, čekajući Anu Brnabić i frižider vakcina. Kakav je to osjećaj poraženosti moralo izazvati kod svakoga u kojem državno i nacionalno dostojanstvo nije umrlo zanavijek. Eheeej, predsjednik Vlade države koja je pretekla i Ćuprilića iBušatliju i Latasa i Marmona... Zemljo, otvori se pred transferom blama sa izabranog predstavnika na osramoćeni kolektivitet.
Kao što rekoh, iza bujice loše artikulisanih riječi i rečenica bez kongruencije, u frazetinama sa inflacijom pomena vrlina, nema emocija tipičnih za podlovćenski tip karaktera. Zdravko Krivokapić djeluje kao da je hladno, profesionalno ugovorio da za stranog naručioca obavi važan posao u državi za čiji nastanak nije glasao, koju nije želio, ali je, kad je već bila tu, našao način da iz nje decenijama uspješno isisava sokove.
Bez problema mogu da zamislim aktuelnog predsjednika Vlade Crne Gore kako, za koji mjesec ili godinu, umjesto Vilu „Sloga“ u Bijeloj, rentira neki drugu, ali u Sočiju, zadovoljno prateći prilive iz drugih, ovdašnjih biznisa i krckajući penziju univerzitetskog profesora, uvećanu premijerskim bonusima, koju je ostvario tokom tridestogodišnjeg „terora“ nad njim i ostalim Srbima.
Zdravko Krivokapić je još jedna od „žrtava“ Crne Gore, koju će Crna Gora morati da preživi. I hoće, jer nema drugoga izbora.
