„Ujka Vanja“ je impresionistička drama, a Čehov je začetnik ovog pravca u dramaturgiji. Uz pomoć veoma preciznog psihološkog posmatranja i ambijenta uspijeva da nam pokaže ono što je unutar samog čovjeka.
U osnovne odlike impresionističke drame prije svega spada slikanje atmosfere ili prikazivanje isječaka iz života. Impresija je utisak i zato impresionistički pisci ne žele da tumače i objašnjavaju. Oni postavljaju likove tako da sami kažu što imaju ili opišu određenu situaciju, ostavljajući utisku kod čitalaca da se razvije.
Upravo vođeni time Mirko i Ilija počinju ovu predstavu. Dočekuje nas scenografija (Andrea Rondović), koja se sastoji nedovršene kuće ili kućišta (otvorena armatura, daske, blokovi). Kako ćemo saznati tokom izvedbe, upravo je ta dvojnost važna. Da li ćemo naš dom (državu, pozorište) izgraditi da bude nov i lijep ili ćemo ga razrušiti do kraja. I kako ćemo iskorisititi te daske koje život znače na kojima se sve odvija.
U skladu sa impresionizmom, Marija Vasiljevna, ujka Vanjina majka (Tihana Ćulafić) na početku nas uvodi u bajkovitu atmosferu. Na ekranu će pisati „Predigra“ i upravo tako ćemo se osjećati dok je budemo slušali. Govoriće nam o prirodi koja je bila u sinhronicitetu sa pozorištem prije 200 godina, reći će „Slobodno smo plovili pozorištem“, pričaće nam o onome što će stvaraoci i ljubitelji pozorišta doživjeti kao teatarski raj. U tom svijetu slobodne umjetnosti igrao se Čehov i to sva djela istovremeno, premijera je trajala godinu dana. Reditelj nam pokazuje kako izgleda kad se živi pozorište, kad se diše pozorište. U jednom trenutku ona će pozvati majstora svijetla, da osvijetli zidove čime će uspostaviti koncept predstave.
Likovi će probijati četvrti zid i iz likova i privatno (kao glumci), miješaće se pozorišna stvarnost, i impresije likova sa impresijama samih glumaca, i spoljnim svijetom, a sve to pred nama. Istinito, ogoljeno i autentično.
Nakon što udahnemo istoriju pozorišta iz svih rupa i ćoškova, pred nama će se otvoriti drugi plan u kome se nalazi „paket“ dobrodošlice. Helijumski baloni u obliku srca, natpis „Bienvenue“ (dobrodošlica Serebrjakovu i Jeleni Andrejevnoj). Tu je i miris kojim reditelj potvrđuje da je ušao u sve pore Čehovljevog opusa, te ovdje ima i naturalizma. I na kraju mješalica za beton u ulozi samovara, onoga što se može izgraditi, radničke klase kao takve i svega na što gledaoca može asocirati.
I počinje prvi čin. Na ekranu idu replike dok se upoznajemo sa likovima. Nekad ćemo se upoznavati s likovima kroz scene, nekad kroz osjećanja samih likova koji će izgovoriti datu im repliku pa je onda tumačiti i govoriti o svojim osjećanjima vezano za situaciju o kojoj se radi. Nekad će glumac govoriti kako se njemu čini da bi neka situacija trebalo da izgleda ili kako on misli da se osjeća njegov ili neki drugi lik.
Sve će se dešavati iz aspekta današnjice. Kako bi se osjećao i ponašao, na primjer, Serebrjakov (Aleksandar Gavranić) danas. Reditelj proniče u duboku analizu lika i onda se, ne izvode zaključci, već se polemiše i diskutuje, razmišlja o tome kako bi on reagovao u pojedinim situacijama, da je rođen danas. Vjerovatno bi tražio da mu se dodijeli Trinaestojulska nagrada, smatrajući da to zaslužuje? Raščlanjivanjem lika, Serebrjakov postaje tipična figura naših političara, a sve to ne odmičići se od Čehova ni najmanje.
Kostimi (Lina Leković) su između kemp i hipsterskog fazona i sjajno idu ukorak sa radnjom i rediteljskim postupcima. Već prepoznatljiv rediteljski pečat Mirka Radonjića nam govori i o sasvim sporednim i/ili jedva pomenutim likovima iz tekstova koje režira. Tako upoznajemo i radnika i Teljegina (Ilija Gajević) koji je „toliko nebitn da može da ga igra i neko ko nije glumac“.
Čehovljevu priču ne gradi radnja, već psihoanaliza karaktera, provedena kroz postupke, dijaloge i monologe likova. Psihološko stanje likova ima veliki uticaj na atmosferu drame, pa je i ona ključni element same priče, a reditelj to osjeća i gradi svoju viziju kroz ovu prizmu.
Apsolutno svaki sloj romana je doveden u pitanje i o njemu se raspravlja na sceni, nimalo suptilno. Ton i jezik predstave je sirov, prost, agresivan, nametljiv, katkad kakofoničan. Sve je upravo onakvo kakvo je stanje našeg društva.
Crpeći iz Čehovljevog materijala, ali kroz svoju estetiku, dvojac Radonjić/Đurović progovoriće o aktuelnim problemima. Nema radnika, nema fabrika, svi se borimo za nacionalnu penziju.Pod premisom „ili se ćuti ili se govori o nevažnim stvarima“ (većinom se odnoseći na internet platforme i društvene mreže), Ujka Vanja (Pavle Prelević) govoriće stihove Ranka Jovovića, dok dadilja Marina (Jelena Laban) pjeva, a ostali govore.
Ta kakofonija pokazaće nam da kad god neko pokuša da kaže nešto smisleno, bude ugušen besmislicama, bude nadglasan. Glas Čovjeka se ne čuje ni onda kad progovori. O zaštiti životne sredine, govori se dok radi mješalica, a čehovljeve riječi zvuče kao proročke i primjenjive su sada i ovdje.
Mirko Radonjić eruptivnim sredstvima dočarava ključne pojmove gotovo svakog lika. Starost je jedan od najvećih strahova Serebrjakova, tačnije gadna starost zbog kojega će (on se plaši) izgubiti Jelenu Andrejevnu (Jelica Vukčević), te on na sceni podriguje dva minuta dok ga ona oblači i trpa odjeću na njega do nivoa apsurda. Ovo govori o njenoj konstantnoj brizi za svog muža.
Sjajno nam i Ilija Gajević dočarava Čehovljevu pauzu, koja je bitan segment njegovih djela. Mogao bih, kaže, da pustim tišinu na zvučnik. Ne da ga ugasim, već da pustim tišinu. Ovako nam i pauza postaje važan konstrukt predstave i definitivno je poslije ovakvog objašnjenja nećemo uzimati zdravo za gotovo.
Način na koji glumci izlaze iz karaktera (ili se karakteri odmiču od sebe) i opisuju situacije i emocije, kao rediteljsko rješenje je sasvim brehtovsko, te mi od početka imamo emotivni otklon i kritički promišljamo viđeno.
Simbolični postupak kad Sonja (Anja Misović) govori kako mora da glumi da je ružna, a onda se iz fetusnog položaja i lične agonije, dok se u drugom planu lijepe žene skidaju, pjevaju i gledaju u ogledalima - kao zmija „presvlači“, skida kožu pred nama - interesantna je intervencija, jer vizuelno agresivno a značenjski suptilno nagovještava promjenu koja kod Čehova nije toliko vidljiva, ali definitivno se desi.
Kad na kraju Ujka Vanja (Pavle Prelević) i Sonja opet ostanu sami, oni više nisu isti ljudi. Dešavanja su na unutrašnjem planu, što znači da kod Čehova nema velikih događaja, klasičnih zapleta i raspleta. Ono što njega interesuje nalazi se unutar čovjekovog bića. Uslovno rečeno, nema ni razrješenja drame, zato će nam se, dok čitamo, možda činiti da stvari ostaju na istom mestu, ali da to nije tako, vidjećemo na sceni.
Nakon pauze slijedi potpuna dekonstrukcija četvrtog čina. Odlazak Serebrjakova, Jelene Andrejevne i Astrova (Ivan Bezmarević). Na sceni je crveni auto, marke Zastava 750, poznatiji kao „Fića“, simbol Jugoslavije, tranzicije, nas samih. Gradska vreva, trubljenje automobila, zvuci su koji se čuju. Trpanje u kola, primanje stopera, folk muzika, portabl frižideri, miris nekadašnjeg porodičnog putovanja. Treš sa ukusom nostalgije.
Sonja snima sve telefonom, a na ekranima nam se prikazuju krupni kadrovi. Neke druge destinacije, neki drugi mirisi, neki drugi ljudi koje Sonja i Ujka Vanja nikad neće upoznati. Auto prelazi preko njega i on ostaje metaforički i značenjski pregažen. Pregažen vremenom, povjerenjem u ljude, vjerom u bolje sjutra. Nadanjem.
Značenje rediteljske slike u kojoj Marija Vasiljevna uzima Ujka Vanju u naručje da ga podoji i smiri, nama iz Crne Gore ne treba dodatno pojašnjavati.
Čehova je uvijek zanimala čovjekova neprestana težnja da bude srećan. Predstava završava, kao i tekst - Sonjinim monologom. Na sceni su Ujka Vanja i Sonja sa anđeoskim krilima. „Počinućemo“, kaže Sonja. Tamo na onom svijetu, jer na ovom nismo znali biti srećni.
Uzeti Čehovljev materijal, proučiti ga do krajnjih granica, dekonstruisati ga do najsitinjeg detalja, a onda ga od početka graditi, dio po dio, zrnce po zrnce, dok pred nama ne iskrsne enormni mozaik sastavljen od najsitnijih djelića, od svake pojedincačne Čehovljeve misli. Ne. Od svake pojedinačne riječi u Čehovljevoj misli; Konstrukcija dekonstrukcije - takvo umijeće – to je ono što Mirka Radonjića stavlja u sam vrh crnogorske i evropske, (pa i šire) pozorišne scene.
