Veličanje ratnih zločinaca, podsticanje netrpeljivosti prema „Latinima“ i „Turcima“, drsko falsifikovanje crnogorske istorije, bezobzirno uništavanje kulturne baštine pod izgovorom njenog očuvanja, bliske veze s Rusijom, kritika zapadnih saveznika i državnog vrha Ukrajine... Svaka od pomenutih stavki pojedinačno, kamoli sve zajedno, napravili bi bilo koga u Crnoj Gori parijom nepoželjnom za saradnju. Svakoga, osim crkvu Srbiju.
Uprkos tome što se političari vladajućih partija napadno predstavljaju prozapadno orijentisanima, lojalnima NATO-u i vanjskoj politici EU, niti jedna institucija kod njih ne izaziva (straho)poštovanja kao crkva Srbije, zahvaljujući kojoj su 2020. došli na pozicije moći.
Takozvane protestne litije organizovane tokom godine obilježene pandemijom i, u Crnoj Gori, izborima održanim 30. avgusta, nije su bile prvi put da se crkva Srbije aktivno umiješala u političke procese. Slično, sa istovjetnim posljedicama, ova organizacija djelovala je osamdesetih i devedesetih godina u Bosni i Hercegovini.
Istoričar Edin Omerčić napisao je knjigu na ovu temu, naslovljenu "Brzina mraka - politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996", čija je promocija je nedavno održana u Podgorici.
12U intervjuu za Portal Analitika, Omerčić je predstavio glavne zaključke iz svoje knjige, ali i napravio paralelu između aktivnosti crkve Srbije u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori.
SPC na izborima 1990. otvoreno agitovala za poraz komunista
ANALITIKA: Na početku perioda kojim se bavite u knjizi "Brzina mraka", Savez komunista je i dalje vlast u Jugoslaviji. Kakav je odnos crkve Srbije s vlastima u tom razdoblju i koliko je doprinijela porazu Saveza komunista na prvim višepartijskim izborima u Bosni i Hercegovini? Kako se crkva Srbije postavila u periodu koji je prethodio ratnom sukobu?
OMERČIĆ: U istraživanju polazim od sedamdesetih godina kada dolazi do procesa nominiranja Muslimanske nacije u BiH, donošenja Ustava 1974, pa onda i institucionalnih reakcija na taj Ustav, pojave Plave knjige, kasnije Memoranduma SANU, što je sve dio jednog procesa koji je bilo nužno spomenuti da bi se moglo govoriti o djelovanju Crkve u devedesetim godinama 20. stoljeća.
Crkva se razočarala u Miloševića, a naročito nakon obilježavanja Kosovske bitke 1989. godine kada im postaje jasno da je on „crveni tiranin“ koji neće popustiti njihovim zahtjevima za uvođenjem neradnih dana tokom vjerskih praznika u Srbiji, neće se uvesti vjeronauk u škole i što je najvažnije Crkva neće postati značajniji korisnik državnih budžetskih sredstava.
Taj će se otvoreni sukob okončati tek Miloševićevim odlaskom u Dejton, iz kojega se vraća kao izdajnik srpskog naroda, nakon čega je mogao i uslijedi njegov politički pad i hapšenje.
Crkva se u predizbornoj kampanji sasvim jasno zalagala i otvoreno agitirala za poraz komunista, ali i Markovićeva Saveza reformskih snaga, te, jasno za pobjedu Srpske demokratske stranke na bosanskohercegovačkim izborima 1990. To je jedno sasvim kratko razdoblje u kojem nema poziva na nacionalne antagonizme, dakle utihnuli su govori u kojima su mitski neprijatelji Srbima bili „Turci“, islam, Vatikan itd., već je sva vatra bljuvana prema komunistima, SDP i Markoviću.
Ideologija SPC se ne mijenja, ista i u BiH i u Crnoj Gori
ANALITIKA: Vidite li paralele između djelovanja crkve Srbije u Bosni i Hercegovini u susret prvim višepartijskim izborima 1990, sa njenim aktivnostima u Crnoj Gori u mjesecima koji su prethodili plebiscitu 30. avgusta 2020. godine?
OMERČIĆ: Prije svega velike su razlike u djelovanju političkih elita. Bosanskohercegovačke institucije vlasti, Predsjedništvo i Vlada tokom devedesetih godina nisu nikada imale ideju ili zahtjev koji bi išao u pravcu za osnivanjem nekakve bosanskohrercegovačke pravoslavne crkve.
Kada su aktivnosti Crkve u pitanju, matrica je gotovo ista, samo je brzina djelovanja drugačija, što je svakako u skladu sa mogućnostima koje danas, kako nama, tako i Crkvi pruža brža razmjena informacija i mogućnost komunikacije.
Ukoliko promatramo na ideološkom nivou, tu imamo identičan poziv na jedinstvo naroda, na homogenizaciju, na ukidanje političkih i uspostavljanje mitoloških granica srpskog naroda koje su krstom ispisane, ocrtane „svetinjama“ – vjerskim objektima, manastirima, crkvama, grobljima, stratištima. Isto tako kao što smo devedesetih pratili proces dehumanizacije muslimana u Bosni i Hercegovini, danas možemo promatrati proces negacije crnogorskog nacionalnog identiteta.
ANALITIKA: S obzirom na snažan uticaj crkve Srbije u Crnoj Gori od 2020, kako građani Bosne i Hercegovine, gledaju na našu zemlju - kao više ili manje prijateljsku? Koliko se njihov doživljaj razlikuje u zavisnosti od toga kojem konstitutivnom narodu pripadaju?
OMERČIĆ: Sve ono što se tokom 2020. događalo sa litijama u Crnoj Gori, u jeku epidemije korona virusom dešavalo se npr. i u Istočnom Sarajevu, 200 metara zračne linije od mjesta na kojem živim.
Mislim da je za odgovarajući odgovor na ovo pitanje potrebna jedna studija, ispitivanje javnog mnjenja. Doista jedno teško pitanje, šta narod i građani Bosne i Hercegovine misle o Crnoj Gori, šta misle mladi ljudi, da li oni uopšte u svojim nekakvim percepcijama imaju Crnu Goru „na mapi“? Da li im je važnija 2006. ili 1991. godina? To zaista ne znam!
SPC zločine Pavla Đurišića vidi kao smjer za budućnost
ANALITIKA: Srpski mitropoliti u Crnoj Gori ne prezaju od veličanja Pavla Đurišića, kvislinga iz Drugog svjetskog rata čiji su zločini detaljno dokumentovani. Zašto je crkvi Srbije važna revizija istorijskog narativa o pomenutom sukobu?
OMERČIĆ: Zato što Pavle Đurišić u percepciji Crkve jeste heroj i zločini koje je vršio nad muslimanima tokom Drugog svjetskog rata iz percepcije SPC jesu – ne samo nastavak onih politika i ideologija iz prošlosti u kojima u jednoj određenoj zajednici, u ovom slučaju vjerskoj - pravoslavnoj, etničkoj - srpskoj, nema mjesta za Drugog i drugačijeg, u ovom slučaju za muslimane, Bošnjake, već su takve politike smjerokaz za budućnost zajednice, plan i program kojim se ima urediti jedno zatvoreno društvo, usudim se reći predmoderno društvo, arkadija - zemlja sretnih pastira.
ANALITIKA: Može li se na osnovu istorijskih iskustava analiziranih u Vašoj knjizi govoriti o kontinuitetu političkog uticaja crkve Srbije ili su se mehanizmi djelovanja promijenili?
OMERČIĆ: Svakako se radi o kontinuitetu. Negiraju se ne samo vjerski i nacionalni identiteti, već se uskraćuju i određena ljudska prava, napadaju slobode pojedinaca, odnosno svake zajednice koja se ne može, ne želi identifikovati sa pravoslavljem i srpstvom.
Moskva će odnos sa SPC dozirati u skladu sa svojim potrebama
ANALITIKA: Uprkos bliskosti crkve Srbije s formalno prozapadnim vlastima u Podgorici, ruski ambasadori su redovni gosti njihovih vjerskih obreda i mnogih manifestacija. Srpski mitropoliti iz Crne Gore posjetili su Rusiju više puta od početka invazije na Ukrajinu. Koliki je uticaj Moskovske partijaršije na crkvu Srbije i u kojoj mjeri su srpski vjerski poglavari agenti ruskog uticaja na Zapadnom Balkanu?
OMERČIĆ: Mnogo veći uticaj su na ovim, uslovno rečeno, našim prostorima Jugoistočne Evrope imali tzv. Solunski učenici - Artemije, Atanasije, Amfilohije i Irinej koji su u Grčkoj mogli naučiti način na koji crkveni velikodostojnik djeluje u državi koja je jednonacionalna i u kojoj je pravoslavlje dominantna vjeroispovjest, odnosno službena državna religija.
Oni su tokom devedesetih godina iznijeli proces koji se odvijao gotovo u svim zemljama bišeg Istočnog bloka nakon pada komunizma – „religijski revival“ na osnovama učenja Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića, o Srbinu kao bogočoveku, „nadčovjeku“, o Srbima kao superiornom narodu, na osnovama jednog totalitarnog ideološkog konstrukta iz tridesetih godina 20. vijeka, koji su nazvali Svetosavljem.
Njihova pobjeda u izboru novog patijarha 1990. godine bila je jedan korijeniti, snažni impuls u javnom političkom djelovanju SPC koji je išao „odozdo“, djelovanjem kroz religijski i vjerski „nepismen“ narod. Ovo što danas vidimo sa povezivanjem mitropolita Crne Gore sa Moskvom je puka manifestacija, odnos koji će u skladu sa svojim državnim interesima i potrebama dozirati Moskva.
