U autorskom tekstu za magazin The Economist, omanski ministar vanjskih poslova Badr Albusaidi upozorava da su Sjedinjene Američke Države izgubile kontrolu nad sopstvenom vanjskom politikom, te poziva njihove saveznike da pomognu okončati, kako ga naziva, nezakoniti rat.
Badr Albusaidi ističe da su se u posljednjih devet mjeseci Sjedinjene Američke Države i Iran dva puta našli na pragu postizanja dogovora o najosjetljivijem pitanju koje ih dijeli – iranskom nuklearnom programu i američkim strahovima da bi mogao imati vojnu namjenu.
Zbog toga, kako navodi, nije bilo iznenađenje, ali jeste šok kada su 28. februara, svega nekoliko sati nakon najkonkretnijih pregovora do tada, Izrael i SAD ponovo pokrenuli vojni udar koji je prekinuo izglede za mir.
Optužio SAD za izazivanje sukoba
Iranski odgovor, koji uključuje napade na ciljeve koje Teheran smatra američkim na teritoriji susjednih država, Albusaidi opisuje kao neizbježan, iako duboko za žaljenje i neprihvatljiv. Suočen s ratom koji su Izrael i SAD opisali kao pokušaj okončanja Islamske Republike, iransko rukovodstvo, prema njegovom mišljenju, nije imalo mnogo izbora.
Posljedice takve eskalacije najviše osjećaju države južnog dijela Persijski zaliv. Zemlje koje su se oslanjale na bezbjednosnu saradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama sada tu istu saradnju doživljavaju kao izvor ranjivosti, što ugrožava njihovu bezbjednost i ekonomsku budućnost.
Albusaidi upozorava da je ugrožen i razvojni model zalivskih država, koji se oslanja na globalni sport, turizam, vazduhoplovstvo i tehnologiju. Planovi za razvoj data centara takođe bi mogli biti dovedeni u pitanje. Istovremeno, posljedice iranskog odgovora već se osjećaju globalno, naročito kroz ozbiljne poremećaje pomorskog saobraćaja kroz Hormuški moreuz, što dovodi do rasta cijena energije i prijeti dubokom recesijom.
"Ulazak u rat je bio greška"
Prema njegovom mišljenju, najveća greška američke administracije bila je uopšte ulazak u ovaj rat. Albusaidi naglašava da to nije američki rat i da ne postoji realan scenario u kojem bi i Izrael i SAD ostvarili svoje ciljeve. Izraelsko rukovodstvo, tvrdi, otvoreno teži rušenju iranskog režima, dok američka retorika o promjeni režima možda nije jednako čvrsta.
Autor smatra da je Izrael uvjerio Bijelu kuću kako je Iran oslabljen sankcijama, unutrašnjim podjelama i prethodnim napadima na nuklearna postrojenja, te da bi brza pobjeda bila moguća. Međutim, sada je, ističe, jasno da bi ostvarenje takvih ciljeva zahtijevalo dugotrajan rat i angažovanje američkih kopnenih snaga, što bi otvorilo novo poglavlje u dugotrajnim ratovima koje je američki predsjednik Donald Tramp ranije obećao da će okončati.
Badr Albusaidi postavlja ključno pitanje američkim saveznicima: što mogu učiniti kako bi pomogli da se Sjedinjene Američke Države izvuku iz ovog neželjenog sukoba? Kao prvi korak navodi potrebu za iskrenošću, priznavanjem da ni Iran ni Sjedinjene Američke Države nemaju koristi od ovog rata te da je u interesu obje strane što brži prekid neprijateljstava. Iako je, kako navodi, takvo priznanje politički neugodno jer ukazuje na gubitak kontrole nad američkom vanjskom politikom, omanski ministar smatra da je nužno.
Poziva na nove pregovore
Ističe da će američko rukovodstvo morati jasno definisati sopstvene nacionalne interese, koji bi trebalo da uključuju zaustavljanje širenja nuklearnog oružja, sigurnost snabdijevanja energijom i nove investicione prilike u regionu. Sve to, smatra, moguće je postići samo ako Iran bude u miru sa svojim susjedima.
Iako priznaje da će povratak pregovorima biti težak i za Vašington i za Teheran, Albusaidi tvrdi da put izlaska iz rata vjerovatno vodi upravo kroz obnovu dijaloga.
Kao mogući podsticaj za ponovno pokretanje pregovora predlaže povezivanje američko-iranskih razgovora sa širim regionalnim procesom koji bi uspostavio transparentan okvir za korišćenje nuklearne energije i energetsku tranziciju. Takav pristup mogao bi, prema njegovom mišljenju, pružiti zajednički interes svim državama regiona.
Zaključno, Albusaidi sugeriše da bi se kroz postupne razgovore i izgradnju povjerenja moglo doći do regionalnog konsenzusa o ulozi nuklearne energije, pa čak i do sporazuma o nenapadanju. Iako je ishod takvog procesa neizvjestan, naročito u jeku rata, naglašava da je upravo to smjer u kojem bi trebalo tražiti rješenje krize.
