Milostivi Bog je krajem septembra aktuelnom srpskom patrijarhu dao priliku za “popravni”. Nije Svevišnji bio baš toliko milostiv i moćan da završi da mu ne stignu Severinine poruke i pouke, ili pak nakon ovolikog kašnjenja, obezbijedi prevoz do Peći na sopstveno ustoličenje. No, jeste se Periću posrećilo da pokaže da se na instalaciju njihovog episkopa u Crnoj Gori, sem vazdušnog, otud može doći i kopnenim putem. Što se vodenoga puta tiče, bude li neke velike nužde, da “morem plovi jedna mala barka” kompletnom mehanizacijom odgovarao bi trajno osramoćeni i dodatno obezbijeđeni Bager Bata Carević.
I dok u dogledno vrijeme Porfirije svakako neće biti u prilici da se slojevitošću radnog odijela prilagođava morskim putevima i vodenoj sredini, i poklonici crkve Srbije, sa nostalgijom se śećajući litijaških kolona, za početak vide da su se masovnošću skupa ispred Đurđevih Stupova definitivno i još jednom - izuli.
Mada ni izbliza onoliko koliko se aktuelna, namjesnička, monastery made vlast – ogolila. Toliko joj je bilo toplo oko srca u prisustvu vrha srpske crkve, kao na porodičnoj svečanosti u roditeljskom domu, da se i domaćoj, a zaludu i međunarodnoj javnosti po ko zna koji put pokazala kao od pomenute majke rođena. Dostojan takvog zadatka, ispao je, ali iz šina elementarne etike profesije i javni servis, odnosno ono što je nakon nedavne kadrovske sječe od njega, voljno ili nuždeno da javno služi ostalo. Uporedo sa viješću da će ubrzo biti spaljeno otprilike taman onoliko doza vakcina koliko je spaljenoj zemlji Aleksandar Najnoviji udijelio nakon isteka roka trajanja prethodne vlasti, kružila je i kašičica budimljansko nikšićka.
Prije vozdizanja u svečanu ložu, međ’ od nas uvek pominjane sluge Njegove, trosjajnom i trojelejnom režimu formalno načalstvujući rab grešni Zdravko pričestio se istom. No bogomvođena ruka kamermanska, ostavljenju grehova rada, željna da obaspe gledajući puk blagom milošću neviđenog, skrenu čovekoljubivo oko kamere RTCG i sakloni ga slavodobitno od brojnih inoplemenika, da ne razlamaju kosti ratnika Acina i preśednika Savjeta Vladina u boju protiv korona virusa.
Slično kao i sa Vučićevom Srbijom, ko god je bio u dodiru sa gorepomenutom kašičicom, realno mora biti svjestan da, iako URA sigurno neće dati, ipak može biti blagosloven problemima
U vrijeme kad blagodat Božja izlivena na ovu zemlju i njene hrišćane nije bila makar ništa manja nego prokletstvo da danas ima ovakvu vlast, na njenom tronu bio tad još sretnovladajući Nikola Potonji, a Jože Broz još ni nečiji mali sin, a kamoli najveći svih naših naroda i narodnosti, te samim tim bez pogubnog uticaja na srpstvo, jedan dragi i ništa manje pravoslavni Rus, P. A. Rovinski će, vođen svojim očima i iskustvom, zapisati: „Ma koliko Crnogorac volio svoju crkvu, on ne voli da ide u nju. A ranije je bilo i takvih koji nikada u svome životu nijesu ušli u crkvu. U svojoj zaboravnosti, Crnogorac ulazi u crkvu sa kapom na glavi. Imao sam prilike da vidim kako to čine i stari sveštenici…” Tako je to nekad bilo u zbilji zemlje koja je tako lako progutala sladunjavu srpsku laž, nespremna na ukus opore crnogorske istine, osuđena da sad otrovana i zaslijepljena, tumarajući traži makar i onakvu, dojučerašnju sebe.
Slično kao i sa Vučićevom Srbijom, ko god je bio u dodiru sa gorepomenutom kašičicom, realno mora biti svjestan da, iako URA sigurno neće dati, ipak može biti blagosloven problemima. Kašičica je u krajnjem pitanje svijesti i izbora, a blizina ovakvog, u namjerama ogoljenog komšiluka – pitanje istorijske sudbine. Koja nam je na Zapadnom Balkanu zajednička, kao što je i sam problem i kao što bi morao biti i nastup i odgovor.
Čini se da bi se Otvoreni Balkan, možda naivno projektovan kao pokušaj zaključavanja Pandorine kutije u EU pretsoblju, prije mogao pretvoriti u njeno nimalo svečano i sve bliže otvaranje iznova. Sve ono što se na zemlje u Vučićevu okruženju iz kutije prelijeva, već je viđeno devedesetih i zajedničko je nasljeđe država na razvalinama Titove, kao što su nam zajedničke i opasnosti i iskušenja i strahovi. I još svježe sjećanje da je krvavome razuru SFRJ nužno morao prethoditi pad Crne Gore.
Novo postjugoslovensko bratstvo i jedinstvo bi bilo Vučićeva zasluga, ništa manje od ovog opštealbanskog, koje se kroz smiješan povod i jasan motiv upravo njegovim barikadama trenutno kuje na srpsko kosovskoj granici.
Naravno, ne pripadaju sve lovorike za ovo regionalno predvorje užasa Aleksandru. Obogaćeno je i Vladimirom, armirano ogoljenim i malignim ruskim uticajem diljem političkog vakuma Balkana, koji kao na staru ranu podśeća na riječi Gospodara Crne Gore, kojeg tako jeftino i po cijelo društvo skupo falšira lokalni Trojni pakt: “Naši dobri prijatelji Rusi, doma inače razložni i veoma obzirni, na odstojanju i jerarhiji činova skloni, dolaze kod nas sa nekom naduvenošću, kao u podjarmljeni narod…”
Licemjerno bi bilo ne podsjetiti da velike zasluge za zlu otključana vrata Regiona imaju i evropska pospanost i nedavno okončana američka zaokupljenost sobom. Uz još stidljive naznake buđenja obiju strana, njemački postangelski izbori i povlačenje iz avganistanskoga gorja čine da dva džina još žmirkaju u produženom trajanju.
“Bez Crkve nema nacionalnog ni narodnog jedinstva, bez nje ne možemo da očuvamo ni državno tkivo, i onaj ko to ne razume ne zaslužuje da vodi državu i ne može da je vodi uspešno“. Izjava je koja ništa manje nego samog Vučića ne ogoljava ni instituciju sa kojom je srastao njegov režim, ni lokalno namjesništvo pred rekonstruktivnim pubertetom, koje je skupa sa Crkvom Srbije nimalo bezgrešno začeo i koje sad crnogorskim građanima, i to što jače, skupa sa suverenističkim i partijama manjina, pa sve da su kojim slučajem nikakve, valja ljuljati. Bez nade ili pak straha da će se URA probuditi, naravno.
Mi vjerujemo u istu stvar. I ako mi Crnogorci ne uspijemo to da ostvarimo, niti jedna druga nacija na svijetu to neće uraditi umjesto nas
U starom “Crnogorskom ogledalu” Nikole Petanovića (1927) i nakon bezmalo vijek se, ogoljeni ogledaju isti izazovi, isti protivnici i slabosti. Nadamo se i saveznici. I u njemu isti mi. Valjda je prirodno. Ovđe vrijeme nije stalo, no evo godina ide unazad. A vijek i nije neko vrijeme, pogotovo kad nas ovakvom brzinom i beskrupuloznošću vraćaju u svoj srednji.
“Od trenutka kad je Crna Gora okupirana od strane nevidljivog neprijatelja, mnogi američki intelektualci su nas bezbroj puta pitali: Đe su ti Crnogorci i šta oni rade u ovom času?
Izgleda da su i Amerikanci… mišljenja da – ako će sloboda ikad više doći za Crnu Goru, ona mora doći na isti način kao i u prošlosti, od strane samih Crnogoraca.
Mi vjerujemo u istu stvar. I ako mi Crnogorci ne uspijemo to da ostvarimo, niti jedna druga nacija na svijetu to neće uraditi umjesto nas. Dosta je ratovanja, mi vjerujemo da ih više ne smije biti…
Pođimo od pretpostavke da smo opet svi ujedinjeni u našoj vjeri i nacionalnim aspiracijama i da na taj način proklamujemo svoju slobodu i nezavisnost, bez ijedne kapi krvi polivene u ratu sa Srbijom…
Nevidljiva Crna ruka, koja drži zaboden nož posred srca balkanskih naroda se neće lako otkloniti bez buđenja svih koji sada spavaju mrtvim snom. Crna Gora ih mora probuditi na isti način kao što je to uradila već mnogo puta u prošlosti… Ali kako se to može dogoditi ako u ovom trenu zemlja gora crnih i sama spava mrtvim snom?
Ali Crna Gora nije u potpunosti zarobljena u kandžama francuskog tigra, a ni Srbiji nije dozvoljeno da igra svoju zlu igru u zemlji Vašingtona i Linkolna.
Zar ne treba da budemo srećni što imamo podršku makar jedne zemlje, najmoćnije i najsuperiornije na svijetu i to što je ona naš vjerni saveznik?
Crnogorci, ne pitajte ko treba da bude naš vođa, ne pitajte kakvu vladu treba da imamo i na koji način ćemo to ostvariti. Samo se ponovo ujedinite u vjeri i duhu i oslušnite stihove našeg nacionalnog apostola vladike Rada. Budimo spremni i prilika će doći!”
Kad su Likurga, spartanskoga kralja i zakonodavca pitali za gradske bedeme, napisao je: "Nije bez bedema grad koji je umjesto opeka opasan hrabrim građanima."
Još je manje bez šansi na odbranu zemlja koja ima “Cetinje, mali, a moćni grad, originalan kao bajka a jedinstven kao narodna pjesma” kako jednom, dok je Crne Gore bilo, napisa jedan knez, pomisli, pa eto opet – Rus….
