Svaki put kad izbori prođu i euforija tokom noći iščezne, u grudima se one tinjajuće skrivene nade, čak i kod najvećih skeptika, razbježe iz nas, iz stida od nas samih, jer smo još jednom, ko zna koji put, pred sobom ispali potpune budale.
Kao kad se pakuje putujući cirkus, umjesto šljaštećih cirkuskih plesačica vidimo bičovane životinje koje silom uvode u kaveze. Šatra se sklapa, a u pripitom, depresivnom mizantropu prepoznajemo klovna koji nam je sinoć dobacio balon u ruke.
U toj rapsodiji između dvije zastave prođoše nam životi
Pocijepani plakati lokalnih političara koji se nevješto i neiskreno smiju, ostaju kao uporna fleka mjesecima nakon, na gradskim zidovima… Odijelo sa svadbe odavno je premalo, a opšta mjesta od parola su po stoti put reciklirana. Najjeftinija laž.
Uvijek nanovo prevareni. I uvijek se to najbolje vidi i čuje, posebno u provincijama, kad se građani vrate svojim domovima, porodicama, svojim vjetrenječama… a iz štabova trešti muzika. Svaki prokleti štab slavi! Svi su pobjednici!
Postizborne fizionomije. Zajapurena lica. Loša, loša muzika. Građani od tog trenutka bivaju ostavljeni, poput gradskog mangupa koji nakon sexa ostavlja naivnu seosku djevojku. Baš u tom fenomenu, kada se građani čude zašto svi slave, upisana je priroda nesporazuma između glasača i političara.
Ideja sa jedne strane i interes sa druge. Onaj ko euforičan krene na biralište vođen je idejom u koju vjeruje, a onaj za koga se glasa - foteljom. Sve je više i trećih. Možda i najviše. Onih koji se dotjeraju, obuku, uljudno u prolazu jave komšiji i krenu na glasačko mjesto, a onda usput “svrate” do nekih sumnjivih kola. Siromašniji za obraz i ličnu kartu, a bogatiji za 500 eura!
Takvi su najglasniji u odbrani ideja! Takve ćete prepoznati u kafani kao oličenje digniteta, principijelnosti i patriotizma. Oni su najveći kritičari svega i najveće „žrtve” svoje istrajnosti. Onaj najglasniji u kafani, sigurno je prodao svoj glas!
Zamislite koji su interesi u igri. Zamislite pozadinu tog nama nerazumljivog slavlja gubitnika. Zamislite koji je novac i moć fotelja u igri kada se glasovi na lokalnim izborima plaćaju toliko!
Svaki prokleti štab slavi! Svi su pobjednici!
Vjerovatno je i to razlog zašto se ponuđene lokalne politike ne prodaju vizijom razvoja grada, igralištima, trotoarima i rasvjetom, već ratnim zločincima kojima se pjeva u pobjedničkoj euforiji.
Kako god da bilo, kad god se politički cirkusi pakuju, mi tada najjasnije vidimo - decenijama se nismo pomjerili sa mjesta! Mi smo zombiji u začaranom krugu, koji više od 30 godina glasaju isključivo između dvije opcije.
U toj rapsodiji između dvije zastave prođoše nam životi, dok se sami sebi smijemo u Živkovim filmovima. U pauzi kažemo kako nas je perfektno skenirao, a onda nastavljamo da aktivno propuštamo prilike i da život zapravo živimo!
Jedan boravak u Kaliforniji mi se poklopio sa tamošnjim predsjedničkim izborima. Na glasačkim listićima odlučivalo se i o drugim, “tekućim” stvarima. Stvarima poput toga da li je narod za ili protiv da glumci u porno industriji obavezno nose prezervative.
U međuvremenu, mi ćemo i na lokalnim izborima odlučivati o “istorijskim” temama. Sve dok jednom, ne pogledamo u oči jedni druge i katarzično, od muke, počnemo da se smijemo nama samima. Jer, cirkusi odlaze, mi ostajemo.
