Svaka nesrećna porodica nije nesrećnija od Karađorđevića – oni su nesrećni na svoj način. Koga to Risto Radović obnavlja posred Crne Gore, koga to samozvani nasljednik Petra Prvog Petrovića uzdiže u lovćenske visine. Karađorđeviće, nesrećne milomukoviće? Ovđe ćemo se priśetiti onih u čije ime veseli Đedo obnavlja čuvenu humanu dinastiju, onih mrtvih za koje on dobro zna. Onih koji danas svakako ne bi bili živi, onih na kojima počiva nešto što će nadživjeti i njega i sve nas: Crna Gora.
Izdvojićemo primjere djelovanja časne srbijanske vojske kroz Crnu Goru, pod komandom još časnije srbijanske familije:
Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića:
„Februara 1919. jedna srbijanska patrola došla je u selo Dragovoljiće (oblast nikšićska) odakle je protjerala sobom ženu, uzevši joj 60.000 kruna. Kroz nekoliko dana jedan seljak našao je u rijeci Bistrici njeno mrtvo tijelo, na kome je bilo osamnaest bajonetskih rana. (...)”
„U nikšićkom zatvoru pomrlo je nekoliko djece, koja su, u ime represija prema njihoim očevima bila zatvarana.”
„U mjesecu avgustu 1919. srbijanske vlasti zatvorile su roditelje stare oko 80 godina potporučnika Mitra Markovića iz Cuca. U tamnici su srbijanci pustili da ovi stari trpe najveće muke koje se zamisliti mogu (...) stavili su ih da stoje bosi na žeravici i prisiljavali da ih prokažu.”
„U mjesecu decembru 1919. srbijanske trupe namjerile su se na kuću potporučnika Radovana Turčinovića, opljačkali i uništili njegovo imanje i najzad mu spalili dvije kuće. Njegovu majku od 60 g. njegovu ženu i njegovu sestru tukli su i naposljetku odveli su ih na Cetinje u tamnicu.”
„U aprilu 1920. zatvorili su, mučili i tukli u Vasojevićima staru ženu od 80 godina, Bule Jovović, da je prisile da prokaže gdje se nalazi njen unuk, potporučnik Bogdan Jovović.”
„U avgustu 1919. zapalili su kuću Joka Krivokapića, koji je bio sakat. Kriokapić se pokušao da brani, zbog čega su ga oni zaklali.”
„U aprilu 1919. Ilija Đikanović, vojnik srbijanski sa još nekoliko vojnika (...) ubio je trgovca Žižića iz Drobnjaka. (...) Majka ubijenog, pošto je saznala za zločince, otišla je u Kotor u srbijansku komandu da ih prijavi. Srbijanski pukovnik Ristić umjesto da provede istragu za zločine, cinički je upitao: Je li poginuli Crnogorac? Kad je nesrećna majka odgovorila da jeste, pukovnik je odgovorio: Nije mi žao što je taj jedan poginuo, nego što nije bar hiljada!”
„U julu 1919. zatvorili su srbijanski vojnici mirnog seljaka Raka Batrićevića iz Očinića u njegovoj kući, pošto su ga izmučili, ubili su ga.”
„U februaru 1920. srbijanski vojnici isprebijali su toljagama Dušana Popovića. Starca od 78 godina, iz Cuca, samo zbog toga što je u njegovoj kući bilo svjetlosti mimo zabrane, oko 11 sati noću.”
Dakle, gospodo, izdvojili smo tek blaže istorijske slike koje opisuju djelovanje srbijanske vojske nakon Podgoričke skupštine. Ne moramo biti istoričari, ne moramo se opterećivati tumačenjem ovih primjera, dovoljno su jasni da bi naprasno shvatili istoriju koju su domaći i strani izdajnici, kako tada tako i danas, vješto mazali bojama jedinstva.
Ova istorija se u bukvalnom smislu sigurno neće ponoviti, ali u apstraktnom – onom smislu koji čini jednu ljudsku dušu, onu izdajničku i patriotsku – uveliko se ponavlja.
Ponavlja tako što se Ristovom obnovom crnogorskih tekovina skrnavi i narušava crnogorski pečat. Zahvaljujući njemu, mnogi sakralni objekti su obnovom devastirani. Upućeni će i te kako dobro znati o čemu je riječ a neupućenima nije trebao ni ovaj tekst, ni bilo kakva istorija – trebalo je samo da kao savremenici racionalno analiziraju popove pogane riječi.
Srpska pravoslavna organizacija meće, već, odebljalu mrenu preko očiju i ušiju ovoga naroda, sprovodeći to tako suptilno, umiveno da bi zbunila i najracionalnije umove.
Kako im ne dosadi?! Vrijeme će pokazati i to vrlo precizno, ko je ko, znaće se koja svjetlost na koga pada, a sudeći po opštoj karmi, pravdi i klimi – mnogi će se odreći Rista srčanije nego što su mu se zarekli.
Mogi su Crnoj Gori kopali jamu, ali poda se.
Neka je vječna!
