„Kako preživjeti Vizantiju, ostaviti je prahu i divljenju - kad ovdje jedino prošlost nema kraja?“.
Ovo su stihovi pjesme Mladena Lompara, jednog od osnivača književnog časopisa „Ars“, kojom je glumica Jelena Nenezić sinoć u cetinjskom Centru za kulturu dočekala publiku kako bi zajedno obilježili 40. jubilarno izdanje ovog lista.
A jedan od slikovitih primjera da je prošlost u Crnoj Gori zaista vječna je upravo gotovo identični odnos različitih sistema, ideologija i vladajućih struktura prema ovom časopisu.
Tako je Željko Vušurović sinoć u govoru posebno naglasio da je redakcija „Arsa“ doživjela pakao zato što je, među prvima, imala hrabrosti da stane na megdan velikosrpskim nacionalistima.
“Prije 25 godina, ne znajući da ću postati dio redakcije ovog kultnog književnog lista, kao dopisnik Slobodne Evrope sa Cetinja sam napravio reportažu o „Književnoj opštini Cetinje“ i časopisu „Ars“ u kojoj su sagovornic bili Mladen Lompar, Slavko Perović i Milorad Mijo Popović, kao reprezenti tog udruženja. No, u narednih deset godina svi smo prošli svoj dio pakla, a redakcija „Arsa“ ga je doživjela jer je imala hrabrosti da stane na megdan velikosrpskim nacionalistima. Javnim nastupima su upozoravali uspavane Crnogorce šta nam se sprema”, naveo je Vušurović.
„NEĆEMO KOMPROMIS, HOĆEMO POBJEDU“
Ima, kako je rekao, u izvrsnom romanu Milana Kundere „Knjiga smijeha i zaborava“ jedan citat koji ga je podsjetio na njihovu sudbinu - a koji se odnosi na parolu „Nećemo kompromis, hoćemo pobjedu“ napisanu na jednom zidu u Pragu, u vrijeme nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku 1968.
“A shvatite, u tom trenutku bilo je moguće birati samo između nekoliko vrsta poraza... Druge mogućnosti nije bilo, ali taj gradić je odbijao kompromis i zahtijevao pobjedu... I pobjeda je došla 21. maja - jer je ta cetinjska momčad, što bi Majakovski rekao, „zategla na provaliju konopac duši“. A te njihove duše šibali su mnogi, pa i tadašnji sekretar predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore Milo Đukanović koji je 2. avgusta 1989. saopštio da o osnivačima „Književne opštine Cetinje“ misli sve najgore. A danas im to isto misli bar pola Centralnog komiteta, skoro cijela crnogorska Vlada i bar jedan srpski rezervista”, poručio je Vušurović.
Glavni i odgovorni urednik Arsa Milorad Mijo Popović govorio je o istoriji časopisa i okolnostima njegovog nastanka na Cetinju sredinom osamdesetih godina, u periodu kulturnog i političkog previranja. U tom kontekstu je podsjetio i na formiranje Književne opštine Cetinja (KOC), koju su, uz članove redakcije Arsa, činili Sreten Vujović, Sreten Zeković, Miodrag Iličković, Branislav Borozan i Žarko Popović, dok je Slavko Perović bio jedan od ključnih pokretača i frontmen ove grupe mladih kulturnih stvaralaca. Posebno je istakao Mladena Lompara, koji je bio važan za pokretanje časopisa i njegov prvi glavni urednik, kao i Borislava Cimešu i Krsta Mijanovića. Podsjetio je i na brojne značajne autore koji su gostovali na Cetinju i objavljivali u časopisu, među kojima su bili Tomaž Šalamun, Aleš Debeljak, Drago Jančar, Slavko Mihalić, Vesna Krmpotić, Abdulah Sidran, Borislav Pekić, David Albahari, Danilo Kiš, Mirko Kovač i drugi.
NA NIŠANU ZBOG „NACIONALIZMA“, POEZIJE VLADA GOTOVCA...
No, kako je ukazao, prva serija Arsa nije bila dugog vijeka jer su se već početkom 1988. godine, nakon što je KOC objavio polemičku knjigu Sava Brkovića, „Etnogenezofobija“, rukovodstvo Književne opštine Cetinja i redakcija Arsa našli na udaru zbog optužbi za crnogorski nacionalizam.
“Jer, osmjelili smo seobjaviti polemiku starog revolucionara, komunističkog narodnog heroja, u kojoj je osporio zvaničnu partijsku Đilasovu teoriju, o etničkom srpskom porijeklu Crnogoraca, objavljenu prvog maja 1945. godine, u beogradskoj Borbi. Uredništvo Arsa i čelnici KOC-a, bili su i prije Brkovićeve polemičke knjige na meti Partije i Udbe, zbog naših kontakata sa disidentskim krugovima iz Zagreba, Beograda i Ljubljane. Posebno nam je zamjereno što je Ars prvi u SFRJ objavljivio poeziju Vlada Gotovca, kojemu su bili zabranjeni javni nastupi i publikovanje, čak i poezije”, ispričao je Popović.
Čelnici KOC-a i uredništvo Arsa su, kako je istakao, na zajedničkom zasijedanju kolektivnog Predsjedništva SR Crne Gore i Predsjedništva CK SK Crne Gore,jednoglasno optuženi za crnogorskinacionalizam.
“Tako je smijenjeno rukovodstvo Književne opštine Cetinja i raspuštena redakcija Arsa. Izabrana je nova redakcija s glavnim urednikom Vojislavom Gledićem, amaterskim pjesnikom i astronomom, koja je, u drugačijem formatu, objavila - sa istim logom -samo jedan broj časopisa. Partijske komisije su Slavka Perovića smijenile iz Gradskog komiteta SK, a ostalečlanove Partije kaznili su disciplinski, ukorom pred isključenjem, opomenom, itd”, naveo je Popović.
BIZARNA UKRŠTANJA
Tako je ukazao i da se sudbine različitih i suprostavljenih aktera u političkim sistemima i državama koje propadaju neočekivano se ukrštaju na bizarne načine.
“Titoistička vlast u Titogradu, koja je smijenila redakciju Arsa, poslije nepunu godinu dana, i sama je morala podnijeti ostavke pred masovnim velikosrpskim pokretom u Antibirokratskoj revoliciji. I mi, iz tog malog cetinjskog disidentskog kruga - smatrajući ih manjim zlom od nove ratnohuškaške i otvoreno anticrnogorske politike - branili smo elementarna ljudska prava Titovih sljedbenika, od novog režima, sastavljenog uglavnom od komunističkih omladinaca, koji su paktirali s infombirovcima i neočetnicima”, naglasio je Popović.
Članovi KOC-a i redakcije Arsa su, kako je istakao glavni i odgovorni urednik Arsa, početkom devedesetih godina bili angažovani u antiratnim, indipendističkim kulturnim organizacijama, esnafskim udruženjima i političkim strankama ili su pobjegli u emigraciju, zbog kaznenih progona i pokušaja fizičkih likvidacija.
“Slavko Perović je postao predsjednik i neprikosnoveni lider Liberalnog saveza, najveće antiratne, indipendističkestranke, a nakon velikih političkih promjena krajem 1997. godine, koje je uzrokovalo odvajanje Mila Đukanovića, predsjednika Vlade Crne Gore, od velikosrpske politike Slobodana Miloševića. I ja sam se, poslije šest godina izbivanja iz zemlje, vratio na Cetinje. S Mladenom Lomparom sam se dogovorio da obnovimo Ars, i da u redakciju uključimo u međuvremenu stasale mlade pisce, modernih poetika, koji su radikalno raskinuli s nasljeđemepske poezije, srpskog romantizma, i (soc)realizma. Tako su u redakciju obnovljenog Arsa 1998. godine, pored Mladena Lompara, koji je ostao glavni urednik i mene - potpisivao sam se i kao izdavačpozvani Pavle Goranović, Balša Brković, Ognjen Spahić i Andrej Nikolaidis”, rekao je Popović.
LANISRANJE U SVIJET
U gotovo tri decenije druge serije Arsa bilo je, prema riječima Popovića, izvjesnih tenzija, povezanih s karakterima i profesionalnim izazovima i ambicijama članova redakcije.
“Tako da se redakcija, koja je ustanovila drugu seriju, ubrzo prepolovila: ostalismo Lompar, Goranović i ja, i u narednih dvadeset i pet godina prodefilovalo je još dvadesetak članova uredništva. Među njima je bilo i nekoliko urednika izvan Crne Gore: Božo Koprivica, koji je živio u Beogradu i Ljiljana Boričić Dufgran, predsjednica švedskog PEN centra”, rekao je Popović.
U međuvremenu, nakon 1998. godine, Ars se, ističe Popović, etablirao kao jedan od referentnih književnih časopisa, i izvan uskih crnogorskih međa.
“Na Sarajevskom sajmu knjiga dobili smo nagradu za najbolji časopis u regionu, a bili smo uvršteni i u projekat srednjoevropskih časopisa Revija u reviji, razmjene recentne literature iz trinaest država: osim Arsa tu su bile i publikacije iz Litvanije, Estonije, Latvije, Ukrajine, Poljske, Češke, Slovačke, Mađarske, Austrije, Njemačke, Slovenije, Hrvatske”, rekao je Popović.
AB REVOLUCIJA I LITIJE
Tako se, prema njegovim navodima, neprestano širio krug saradnika: pisaca, esejista, prevodilaca, izdavača, dok se nije ponovo dogodila velika (pret)politička promjena 2020. godine. Tada su se, ističe Popović, Ars, i njegov izdavač, Otvoreni kulturni formu (OKF), opet našli na udaru iste one nacionalističke politike koja je inaugurisana Antibirokratskom revolucijom 1989. godine.
“Razlika između AB revolucije 1989. i tzv. Moleban revolucije 2020. - litija, više je simbolička: u prvoj su dominirale petokrake zvijezde i slike Slobodana Miloševića, a u drugoj krstovi, ikone, portreti Amfilohija Radovića. Zato su i sadašnji kleronacionalisti na vlasti, kao nekadašnji komunisti-unitaristi i staljinisti, udruženi s kriptočetnicima, jednako rigidni prema svakoj vrsti modernosti, te crnogorskoj kulturnoj i nacionalnoj posebnosti. Dakle, prema onim kulturnim i ideološkim postulatima na kojima je stvoren naš časopis”, podvukao je Popović.
Stoga je, kako je rekao, opstanak Arsa poslije 2020. godine, koji se finansirao od sredstava odobrenih na konkursu Ministarstva kulture, ponovo doveden u pitanje.
“U proteklih šest godina nekoliko puta je izgledalo da ćemo morati obustaviti produkciju Arsa. Ali jednom nam je pomogao glavni grad Podgorica, na inicijativu Ivana Vukovića, gradonačelnika, drugi put jedan biznismen. No, bez stalnog finansijskog izvora izgledalo je da je Ars konačno završio svoju misiju, i onda je sekretar za kulturu Cetinja, Željko Vušurović, predložio gradonačelniku Prijestonice, Nikoli Đuraškoviću, da Centar za kulturu postane suizdavač Arsa. Saradnja s cetinjskim Centrom za kulturu dala je priliku Arsu da preživi, što u našim okolnostima ima posebno značenje. Jer, u crnogorskoj kulturi, pogotovo u sferi književnosti, sve traje kratko: književni časopisi pokrenuti u doba komunizma su se odavno ugasili, ili su izgubili svaku književnu relevantnost. Ars je i u tom smislu sui generis, ali pitanje njegove budućnosti je neizvjesno”, upozorio je Popović.
NOVI BROJ NAJBOLJA POTVRDA
Saopštio je i da će od ovog broja član redakcije Arsa biti jedan od najznačajnijih savremenih regionalnih književnika Miljenko Jergović - koji je i uredio prošli broj - u kojemu su bili samo prilozi s njegovog bloga „Ajfelov most“. A članica redakcije Dragana Kršenković Brković poručila je da upravo novi broj najbolja potvrda da je Ars uspio da opstane.
“Snaga autora i sadržaja najbolje govori o tome zbog čega ovaj časopis i nakon 40 godina ima svoje mjesto na kulturnoj sceni”, navela je ona.
Cijeneći da Ars ima biblioteku aktuelne misli koju je praktično stvarao, ona je ukazala i da je kroz četiri decenije svog trajanja ovaj list svjedočio brojnim promjenama na književnoj i kulturnoj sceni, u stilovima, poetikama, književnim izrazima i formama.
“Ima bogatstvo i lepezu ne samo poetika i izraza već i različitih književnih oblika. Primjećuje se da se misao i književni izraz mijenjao”, rekla je Kršenković Brković.
Gorana Kusovac iz Centra za kulturu Prijestonice Cetinje je ukazala da je Ars, kada je Cetinju već oduzet značajni dio nekadašnje uloge kulturnog središta Crne Gore, među svojim koricama gradio svojevrsni centar kulture.
“Postavljeni su temelji za prostor slobodne misli u kojem se crnogorska kultura nije samo čuvala - nego stvarala i promjenjivala. Ti temelji pokazali su se dovoljno čvrstim da se na njima nakon godina dubokih lomova nastavi graditi prostor slobode, otvorenosti i kulturnog djelovanja”, naglasila je Kusovac.
Zato je, kaže ona, u skladu sa vrijednostima cetinjskog Centra za kulturu bilo i prirodno da časopis kao što je Ars u toj instituciji pronađe potporu.
“Vjerujem da se upravo u takvim susretima već potvrđenih vrijednosti i novih institucionalnih snaga stvara sigurno okruženje za kontinuitet nove pisane riječi kojoj će se civilizacija uvijek vraćati”, navela je ona.
KULTURA BRIŠE SVE GRANICE
Anđela Ćipranić iz Sekretarijata za kulturu Prijestonice ocijenila je da četiri decenije od izlaska prvog broja Arsa nije običan jubilej.
“To je svojevrsna multidisciplinarna svetkovina pisane riječi, praznik kulturnog stvaralaštva i ovdašnje intelektualne elite - koja je trasirala slobodnu misao „Arsa“ u prostore vječnosti i crnogorskog nacionalnog ponosa”, navela je ona.
Ukazala je da je „Ars“, od avgusta 1986. do ovog 2026. godine, kroz četiri države u kojima je izlazio, okupljajući imopozantna i značajna imena naše zemlje, regiona i Evrope, uspio da ostane potvrdi i čuvenu misao da kultura briše sve granice.
“„Ars“ je, bez obzira na zabrane, otišao i korak dalje:Uredništvo časopisa je, beskompromisnu slobodu mislećih umova objavljivalo uprkos sopsvenom progonu, disidentskom žigosanju i hajkama različitih centrala, koje su prijetile, finansijski sankcionisale i uzaludno obesmismišljavale metanarativnu hrestomatiju ovoga časopisa - jer „Ars“ nije nastao iz dokolice i hira. Nastao je iz duboke, iskonske potrebe da se glas crnogorskih književnih stvaralaca otisne što dalje i izdigne iz provincijskog partijskog šablona”, poručila je Ćipranić.
Ukazala je na to da su najeminentnija književna imena stare i mlađe generacije, iz zemlje i inostranstva, objavljivala u ovom časopisu svoje prozne i pjesničke radove.
“A brojka od 160 objavljenih izdanja svjedoči da je paradigma estetskog i umjetničkog zadržala svoju strogo profilisanu kulturološku emanaciju, zahvaljujući kojoj je časopis, zajedno sa Književnom opštinom Cetinje, preživio sve do ovog dana. Promjene država, granica, političkih sistema i kulturnih politika preživio je upravo zato što je počivao na nečemu mnogo trajnijem - na uvjerenju da umjetnost mora biti slobodna, da književnost mora biti hrabra i da kultura mora imati snagu da postavlja pitanja, čak i onda kada odgovori nijesu poželjni”, istakla je Ćipranić.
PRAVO NA SLOBODNU MISAO
Četiri decenije kasnije o „Arsu“, prema njenim riječima, možemo govoriti kao o kulturnoj platformi koja je nadživjela vrijeme u kojem je nastala.
“Cetinje, iz kojeg je „Ars“ potekao, još jednom je pokazalo da njegova kulturna tradicija nije samo pitanje prošlosti. Ona je živa potreba da se i danas brane ideje slobode, pravednosti, različitosti i prava na vlastitu misao. U vremenu u kojem se ponovo pokušavaju nametnuti pojednostavljeni odgovori, u kojem se istorija često prepravlja prema dnevnim političkim potrebama, a kultura nerijetko pokušava pretvoriti u sredstvo podjela, „Ars“ nas podsjeća na nešto jednostavno, ali presudno: kultura ne smije biti ničiji poslušnik. Ona mora biti prostor pitanja, sumnje, dijaloga i slobode”, decidna je Ćipranić.
Zato je, kako je istakla, i Prijestonica Cetinje prepoznala svoju odgovornost prema „Arsu“ i s ponosom učestvuje u njegovom novom poglavlju kao suizdavač.
“Jer kada čuvamo „Ars“, ne čuvamo samo jedan časopis. Čuvamo pravo na slobodnu misao, čuvamo kulturno pamćenje i čuvamo najbolju tradiciju Cetinja - da se pred idejama ne ćuti i da se pred pritiskom ne povija glava. Zato s pravom mogu reći da je „Ars“ više od časopisa. On je istorijski dokument prvog reda, klasikotvorac i izraz odlučnog otklona od površnosti i trivijalnosti.„Ars“ je pobijedio zato što je trajan. A trajanje u kulturi nije samo pitanje vremena - trajanje je dokaz vrijednosti”, zaključila je Ćipranić.
