MIROVICA I SUMINA
Ja sam rođen i odrastao u Rapu, u blizini Mirovice i Sumine, te kao lovac mnogo puta obišao sve ove predjele. Nikada nijesam razmišljao o tome kako su ovi krajevi sa oko 4.000 korijena maslina dobili ime. Za Mirovicu je zapisano da njeno ime potiče od riječi mir – glagol miriti, mjesto gdje se uspostavlja mir, sve naravno vezano za Staru maslinu. Za Suminu je dato više mogućnosti o porijeklu imena, kao „suma“ – bogatstvo ili posjed bogatih ljudi. Naselja koja se graniče sa Mirovicom i Suminom dobila su ime po vlasnicima tih imanja i maslinjaka. Bartula je dobila ime po Bartolomeu di Antibariju, a Maruškovo po porodici Marusco ili Maruško, koji se pominju u XIV i XV vijeku.
Za lokalitet Sumina piše da je bila posjed porodice Summa, prebjegle iz Sjeverne Albanije od nadiranja Turaka. U jednoj poruci iz 1543. godine piše da Ivan Summa daje svoj posjed u naselju Tomba svojem rođaku. Inače, porodica Summa je kasnije izbjegla u Mletke poslije dolaska Turaka u Bar 1571. godine. Iz svega ovoga lako je zaključiti da je ovaj dio Tombe dobio ime po porodici Summa.
Što se Mirovice tiče, smatram da je isti slučaj, te da i ovaj dio Tombe nosi ime čuvene plemićke porodice Miro (Miros, Miroš, Mirossi). Ova porodica se pominje u dokumentima iz XIV i XV vijeka. Pominje se Mateus Miros iz 1436. godine kao vlasnik imanja u Tombi. Kao malo koji dio Bara, Mirovica je posljednjih sedam decenija doživjela da bude skoro kultno mjesto. Stara maslina je skoro isključivo zaslužna za to. Mnogo je pjesama, priča i legendi napisano o Mirovici i Staroj maslini. Oko Stare masline se održavaju razne kulturne manifestacije. Veliki broj turista iz čitavog svijeta nosi svoje impresije o impozantnom primjerku kulturne biljke masline koja je zasađena ljudskom rukom prije 20 vijekova – tako davno. Stara maslina je prava turistička atrakcija i kulturno nasljeđe Bara. Uz Staru maslinu i Mirovica je dobila atribute kakve ranije nije imala. Čak je i porijeklo imena prilagođeno osobinama kakve je imala Stara maslina, da su se tu mirili ljudi u prošlosti. U sve ovo ljudi vjeruju i hoće da vjeruju, jer je u duhu vjerovanja, da su se ljudi svih vjera i nacija oduvijek dobro slagali na ovim prostorima.
Za Staru maslinu je samo dokazano – naučno, da je stara preko 20 vijekova. Ona je prva među isto tako mnogo starih maslina kojih ima na teritoriji Bara. Takođe, poznate su stare masline i u Komini (na slici). Interesantno je da, naročito kao turistička atrakcija i kulturno nasljeđe, u samom centru Bara postoje 10-15 stabala maslina vrlo velike starosti. O postojanju ovih maslina upoznati su svi oni koji bi trebalo da se više zainteresuju za ove masline, dok ne bude kasno.
„OSTRVO“ U BARSKOM ZALIVU
U pomorskom priručniku Piri Reisa iz 1521. godine konstatuje se postojanje ostrva u barskom zalivu, o čemu svjedoči pomorska karta, odnosno mapa toga područja (na slici). U svojem testamentu pisanom 1494. godine barski patricij Ivan Prodi, vlasnik većeg dijela barskog polja u barskom distriktu, ostavlja svojem sinu Marinu, između ostalog, posjede u blizini mora. Isto tako ostavlja polje (neobično male veličine) na području „de Isola, pored brda Volujice“(„in contrata de Isola, juxta montem de Voluize“).
Ostalo je u sjećanju da je na trasi glavnog lukobrana, ne dalje od 250 metara, postojala hrid koja je virila iz mora i predstavljala smetnju za sigurnu plovidbu. Hrid je poslužila da se baš tu izgradi glavni lukobran, prije više od 100 godina. Da li je ta hrid u stvari „ostrvo pored brda Volujice“ ostaje, za sada, nepoznanica.
VOLUJICA
Brdo Volujica, visine 256 metara, koje zatvara barski zaliv i barsko polje, zasigurno je bilo glavni posjed roda Voluiza, što se izvodi iz dokumenata, a posebno iz testamenta, pronađenih u Dubrovačkom arhivu. Ime Rta Volujica pominje se 1571. godine. Voluize se bili patricijski stalež. Pripadnici roda Voluiza bilježe se u javnom životu sredinom XVI vijeka. Ser Francesco Voluiza bio je Vice Cancelarius u Baru a Bartolomeo i Miho bavili su se trgovinom. Pretpostavlja se da je crkva San Pelegrino bila zavjetna kapela roda Voluiza.
Mnogi iz roda Voluiza živjeli su u Dubrovniku a poslije 1571. godine su se vjerovatno svi iselili iz Bara. Oni su u Dubrovniku obavljali značajne poslove. Pietro Voluiza se pominje kao vođa misije iz 12. maja 1591. godine za Carigrad, opasnim putem preko Elbasana i Ohrida. Dakle, iz svega navedenog, oronim Volujica nosi ime po rodu Voluiza. U knjigama toponima piše da je Volujica sa značenjem: voluj, vol (vo), što nije neobično jer se nije znalo za postojanje roda Voluiza.
(Tekst je preuzet iz 100. broja „katkadnika“ Zupci Times jedinstvenog elektronskog magazina ne samo za barske okvire koji objavljuje redakcija na čijem je čelu Ilija Markov Vukotić. Ove zavisne novine po cijeni daj šta daš,, kako ih izdavač i uredništvo reklamiraju, i sada su „upakovane“ u PDF format , na četiri stranice, i distribuiraju se elektronskom poštom. Od samog početka, Zupci Times objavljuju zapise o zavičajnoj istoriji, tradiciji, receptima, vicevima, izrekama i lokalnim legendama, i to na arhaičnom jeziku koji se u ovoj reviji brižljivo baštini od prvog broja.)
