Posljednjih godina u političkome diskursu struktura koje trenutno čine vlast u Crnoj Gori stvarane su predstave o tome da su nacionalne podjele u našoj zemlji zapravo posljedica tridesetogodišnje vlasti jedne partije. Takvim narativom te političke opcije sebe su pozicionirale kao jedinog ispravnog aktera kadrog da riješi nacionalne razmirice. Da je u pitanju politička demagogija lišena empirijske istine i činjenica, svjedoči crnogorsko iskustvo u okviru Jugoslavije koje pokazuje da su ovdašnje nacionalne podjele imale vjekovni istorijski kontinuitet.
Nestanak Crne Gore na Podgoričkoj skupštini 1918. godine i nacionalno ugnjetavanje crnogorskog stanovništva dovelo je do buđenja nacionalnih ideja. Tome procesu posebno su kumovali lijevo orijentisani crnogorski pisci, pripadnici ili simpatizeri Komunističke partije, koji su kroz socijalnu književnost pokušali prikazati težak život u Crnoj Gori. U nacionalnoj emancipaciji Crnogoraca, KPJ je viđela priliku za poboljšanje njihova statusa u Jugoslaviji. Nasuprot komunističkoj viziji stajala je vladajuća unionistička koncepcija prema kojoj su Crnogorci tretirani kao Srbi bez ikakva prava na nacionalno samoodređenje. Takvo tretiranje Crnogoraca potrajaće do kraja Drugoga svjetskog rata, kada će biti stvorena nova Jugoslavija koja je crnogorskoj naciji priznala postojanje i pravo na samoopredjeljenje.
Crnogorska politička i kulturna scena s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošloga vijeka obilježena je procesom nastavka nacionalne emancipacije osnivanjem važnih kulturno-prosvjetnih institucija, što je motivisalo veliki broj crnogorskih intelektualaca da pokrene izdavanje kulturnih časopisa. Časopis koji je u poslijeratnoj Crnoj Gori imao velikoga značaja bilo je „Stvaranje“. Jedan od urednika bio je istaknuti crnogorski kulturni radnik Milorad Stojović, koji je 2012. u knjizi „Pisali su mi“ sabrao i objavio korespondenciju koju je vodio s poznatim crnogorskim i jugoslovenskim intelektualcima, kako za potrebe časopisa, tako i za potrebe Izdavačko-štamparskog preduzeća „Grafički zavod“. Stojovićeva arhiva iz uredničkih dana danas nam daje sliku vremena u kojem su prepiske nastajale i predstavlja važno svjedočanstvo o dobu crnogorske borbe za institucionalnu izgradnju crnogorske kulture i prosvjete i zaštite crnogorskoga nacionalnog identiteta.
Pored korespondencije s brojnim prijateljima i saradnicima, poput Radovana Zogovića, Radoslava Rotkovića, Vojislava P. Nikčevića i mnogih drugih, zanimljivo je izdvojiti Stojovićevu prepisku s Borislavom Pekićem. U njoj nailazimo i na tragove o debatama koje su vođene o identitetu tokom šezdesetih i sedamdesetih godina XX vijeka, kada se u bivšoj Jugoslaviji javljao sve veći porast nacionaliz(a)ma. Njihova se prepiska uglavnom odnosi na tekstove koje je Pekić objavljivao u „Stvaranju“, ali u prijateljskoj komunikaciji oni pominju i probleme identiteta. S toga aspekta posebno zanimljivim se čini Pekićevo pismo iz 1968. godine u kojemu vidno protestuje zbog sve češćih nacionalnih razmirica u zemlji. Ironično i u svom duhu, Pekić je zbog blizine predviđenog vremenskog roka za dostavljanje materijala za novi broj „Stvaranja“ zapisao Stojoviću: ,,Kumim te bogom crnogorskim nemoj mi reći da je to odmah jer ću skočiti kroz prozor pa ću sve dovesti u nedoumicu: da li se ubio jedan crnogorski ili jedan srpski književnik, ili čak oba!“
Da pisci nijesu zanemarivali politička pitanja u Jugoslaviji i buđenje antagonizama između Crnogoraca i Srba svjedoči Pekićev postskriptum pisma datiranog 15. 12. 1970. u kojem pita Stojovića: „Šta veliš na onu svinjariju na Pravnom fakultetu kada su studenti (i to dobar dio sale) vikali: UA CRNOGORCI, NAPOLJE CRNOGORCI. Toga pokora nije bilo od kad je, što se kaže, svijeta i vijeka?“ Stojović mu je na to odgovorio: „Zgrozio sam se nad viješću o demonstraciji studenata na Pravnom fakultetu, a isto toliko i nad onim što priča i piše Matija Bećković. Tragično je to njegovo slobodoumlje na račun i štetu drugih. Šta li ga to podstiče na onako bjesomučno hajkanje na ljude koji ne misle kao on. Ne mogu to sebi nikako da objasnim. Teško je vjerovati da to izlazi iz običnih ljudskih pobuda i saznanja do kojih, eto, drugi ne mogu doći. No, neka mu bude – svako nosi svoju glavu i svoju etiku kako zna i kako umije“.
Da Pekiću nije bilo svejedno zbog razmirica između Crnogoraca i Srba te da se odlučio protiv njih boriti ironijski, svjedoči i njegovo pismo u kojemu je sa Stojovićem podijelio, kako veli, „džinovski“ plan za roman „Zlatno runo“ u kojem će prikazati „200 godina istorije jedne porodice i istorije Srbalja (i Crnogoraca, onih koji su Srbi?)“. Stojović mu u vrcavom maniru odgovara: „Samo da to ne bude kakvo ćosićevsko srbovanje koje nema baš mnogo veze sa srpstvom i Srbima. Nešto ne mogu da vidim Crnogorce u kontekstu Tvojih velikih romana o 'srbljima' ali ti ćeš mi to objasniti“.
Pekić je u svojim pismima bio kritičan i prema tadašnjoj srpskoj prozi koja je imala pretenzije da upravlja putevima razvoja jugoslovenske književnosti. U jednom pismu iz engleskog egzila navodi: „Čitao sam neku polemiku u DELU o novoj prozi i sada dobio poziv od KN (najdosadnijeg lista svih vremena!) da učestvujem u kontradiskusiji. Naravno da mi ne pada na pamet. Mada je očevidno da nova srpska proza pati od barbarogenijskog provincijskog duha, i da mi njeno srbovanje ide na jetru. (...) S druge strane, odavde gledano, tamo se vodi trka gde su svi konji približno poravnati. Odavde se razlike ne vide kao kada čovek stoji uz ogradu. Odavde je to jugoslovenska proza sa specifičnim nacionalnim obeležjima. Preporučio bih piscima da malo žive van svoje zemlje, pa da se nauče skromnosti.“ Nažalost, Pekićevi uvidi u smjer razvoja srpske proze nijesu bili od velike pomoći, pa će deceniju kasnije upravo srpski prozaisti biti jedni od utemeljivača savremenog velikosrpskog nacionalizma koji je destabilizovao Jugoslaviju.
Koliko je Pekić cijenio crnogorsko izdavaštvo i tadašnje crnogorske pisce u kontekstu jugoslovenske književne produkcije, potvrđuje i njegova konstatacija koju nalazimo u sljedećim redovima upućenim Stojoviću: „Ne znam jesi li primetio da na kraju krajeva svoje najbolje stvari ja prvo štampam u Crnoj Gori, bar u vašem časopisu, što ipak nešto pokazuje“. Česti pozdravi crnogorskim piscima Banjeviću, Asanoviću i Vukoviću, govore nam o tome da Pekić, iako proslavljeni jugoslovenski pisac, nikad nije zaboravio zemlju u kojoj je rođen. Ili, što je često znao napisati Stojoviću, kako jedva čeka da dođe u Crnu Goru da „malo ogovaramo, pijemo lozovaču i bistrimo kulturnu politiku“.
