Jednog jutra ćemo se probuditi, biće noć a mi ćemo misliti da je to prirodno neprirodno i prolazno. I ćutaćemo, šta drugo...
Ili...
Jednog jutra ćemo se probuditi a biće noć. Nije prirodno i nije dobro, ako bude neprolazno. Pokušaćemo da istražimo uzroke poremećaja i učinimo sve što je u našim ljudskim moćima da do njega više nikada ne dođe. Čak i ako ne uspijemo, uvijek ćemo imati u iskustvu borbu koja je, jednog jutra, uprkos naletu apsurdnog noćnog talasa, postala podvig.
I onda kada je noć samo metafora, podvig ostaje princip.
Sticajem okolnosti, prvi tekst kolumne Građansko društvo i njegovi (ne)prijatelji dovršavam 21. maja 2021. na godišnjicu Dana nezavisnosti Crne Gore. I sticajem okolnosti, tekst koji pišem nastaje u trenutku kada je crnogorsko društvo, prema svim teorijskim i politikološkim parametrima u krizi koja bi mogla da ga odvede u nešto što bi ličilo na put bez povratka, u zonu ozbiljnih konflikata, daleko od poželjnog stanja koje bi bilo očekivano u jednoj građanskoj, otvorenoj i sekularnoj državi.
Aleksandra Bosnić Đurić
Zapravo, priča o, sada već jasno mukotrpnom uspostavljanju, građanskih, otvorenih i pluralnih društava u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije mogla bi (nešto manje teorijskim vokabularom) biti ispričana i u formi vječite drame na relaciji prinuda ili sloboda, trpljenje ili otpor. Jer, već decenijama unazad uvjeravamo se u reverzibilnost i žilavost ideja, procesa i svjesno artikulisanih političkih i ideoloških namjera koje kao svoje najsigurnije i najutilitarnije stanište prepoznaju upravo zatvorena, atomizovana društva u kojima je princip otvorenosti zamijenjen grubim modelovanjem nacionalističkih opsesija, u populističkim izvedbama savremenih hegemonista.
Budući da su zatvorena društva, kako je to svojevremeno definisao Karl Poper, po tipu magijska i plemensko-kolektivistička, lišena elementarnog smisla za uvažavanje i podsticanje individualizma u bilo kom vidu, moguće ih je uporediti sa organizmom. „Zatvoreno društvo“, smatra Poper, „podsjeća na krdo ili pleme budući da je ono poluorgansko jedinstvo čiji članovi su povezani polubiološkim vezama – srodstvom, zajedničkim životom, zajedničkim naporima, zajedničkom opasnošću, radošću i nevoljama“. Ovo zajedništvo unutar uvijek je formirano u oštroj opoziciji prema heterogenom spolja, kao savršeni i samodovoljni organizam za kojeg su razmjene sa okruženjem opasne i nepotrebne. Ovako poželjno stanje samoodrživosti neizbježno je oslonjeno na antiracionalizam, na potpuno odsustvo kritičkih stavova, na slijepo poštovanje tabua i postojećih/zadatih institucionalnih okvira i, najzad, na misticizam u funkciji održanja jedinstva.
U savremenom politikološkom diskursu rigidno konsolidovane nacionalističke države se često nazivaju zatvorenim ili tribalnim, plemenskim državama: one su u osnovi konzervativne sa jasno izraženim otporom prema promjeni i jasnom orijentacijom prema glorifikovanju tradicije kao promovisanju vrijednosti, prakse i institucija koje su trajale kroz vrijeme i posebno prelazile sa generaciju na generaciju. U nekim slučajevima kao najvitalniji konstituent tradicije ukazuje se religijsko uvjerenje, u nekima konglomerat mudrosti iz bogate riznice koju je potvrdila zajednička prošlost, a u nekima – osjećaj identiteta kao umirujući osjećaj kolektivne bliskosti, ukorijenjenosti i pripadnosti, opet zagarantovan zajedničkim istorijskim usudom.
Kada se, međutim, strahopoštovanje prema uspostavljenim tabuima uruši, kada se iracionalni mehanizmi zamijene racionalnima a pasivno potčinjavanje vođstvu ustupi mjesto svjesnom kreiranju ličnih i grupnih interesa, kada se, putem kulturnih kontakata, ublaže oštre granice teritorije – države – nacije, urušava se u svojim najtvrdokornijim segmentima i zatvoreno društvo.
Poperovu koncepciju politike moguće je, dakle, odrediti kao koncepciju koja sopstveno utemeljenje zasniva na individualnoj slobodi, težeći prije svega za oslobođenjem od tiranije većine, kao tiranije etabliranih i neospornih istina, a u ime nacionalnog ili bilo kog drugog „jedinstva“. U tom smislu, organski kolektivizam i esencijalizam u jezgru zatvorenih društava trebalo bi da budu odbačeni i supstituisani individualizmom i nominalizmom.
Crna Gora se, izvjesno, u ovom periodu suočava sa svojevrsnim, utopijskim, socijalnim inžinjeringom koji ima za cilj da jedno, po prirodi multikulturalno, društvo modifikuje identitetski, konfesionalno, ideološki... I nije neophodno biti pretjerano politički ili teorijski vješt da bi se shvatilo da je jedini pravi odgovor na ovakav izazov konsolidacija i solidarnost svih njenih građanskih opcija. Svako stanje prinude, pa tako i stanje ideološke prinude, podrazumijeva dvostruki tip reakcije. S jedne strane, riječ je o trpljenju, u kom slučaju je društvo osuđeno na regresiju i retrogradni hod sa nesagledivim posljedicama, a s druge strane riječ je o građanskom suprotstavljanju i otporu čija bi se misija mogla definisati kao sloboda od identitetskih uzurpacija ili sloboda za otvoreni, slobodni, pluralistički model društvenosti. Ovo osvajanje prostora slobode svojevrsnim građanskim podvigom i neprestanom borbom uvijek pretpostavlja istraživanje uzroka poremećaja i čitav niz jasno artikulisanih akcija i strategija koje će dovesti do progresivnog preokreta.
I onda kada je Noć tek ateorijska metafora, Podvig ostaje vitalni građanski princip. I neka ovih dana građankama i građanima Crne Gore niko ne zamjeri „višak“ strasti i volje za emancipacijom i promjenom aktuelnog društvenog inžinjeringa, jer bez njih se sloboda ne osvaja.
