Pred čitaocem nije naučni rad, već prije neka vrsta kolumne (autor nije kolumnista, niti ima slične ambicije) koja ima za cilj da čitaoca inspiriše za istraživanje na datu temu. Moja preporuka je da to za početnike u oblasti ekonomije budu dvije knjige: Basic Economics (Thomas Sowell) i Economics in One Lesson (Henry Hazlitt).
Pored toga, želim da se, koliko je to u mojoj moći, borim protiv ekonomske nepismenosti u Crnogoraca, što bi doprinijelo, nadam se, zdravijem društvenom i političkom diskursu.
Pokušaću da čitaoca vodim putem logike od osnovnih ekonomskih pojmova do društvenih (da ne kažem i dnevno-političkih) reperkusija pogrešnog razumijevanja pojave inflacije.
Inflacija je jedna od glavnih (ako ne i glavna), potcijenjenih sila istorije. Jedan je od ključnih razloga propasti Rimskog carstva na Zapadu, što su na Istoku razumjeli i strogo čuvali vrijednost novca gotovo osam vjekova (istrazite pojmove Solidus ili Nomisma). Relativno brza degradacija španske imperije umnogome je uslovljena nerazumijevanjem inflacije (o čemu je pisao i Adam Smith).
Inflacijom se, uz porez, finansiraju ratovi, o čemu ću više reći kasnije. Ovdje mi je važno da se razumije važnost inflacije, čak i one niske.
Da počnemo.
Šta je inflacija
Da bismo govorili o inflaciji, moramo doći do odgovora na tri suštinska pitanja:
- Šta je novac?
- Šta inflacija nije?
- Kako mjeriti inflaciju?
Rizikujući da zvučim banalno, novac nije bogatstvo, iako ga suviše često ljudi doživljavaju na taj način. Novac je specifična roba, koja mora zadovoljiti četiri uslova:
1. Sredstvo razmjene: Da bi roba postala novac, mora biti opšteprihvaćen i poželjan od (svih) ljudi. Ovo može biti prirodno (neusiljeno) u slučaju zlata ili prisilno (državni dekret) u slučaju modernog novca.
2. Mjera vrijednosti: Novac omogućava da se vrijednost različitih roba i usluga izrazi na jedinstven način. Dakle, ne po principu jedna kokoška jednako 50 jaja jednako 7 bureka, već se svaka od vrijednosti izražava u novcu.
3. Sredstvo plaćanja (povjerenja): Ovo se od tačke 1. razlikuje u vremenu transakcije. Ne podrazumijeva se istovremena razmjena roba i usluga (odloženo plaćanje).
4. Sredstvo čuvanja vrijednosti (blago): Novac omogućava štednju i odloženu konzumaciju dobara i usluga (kupovna moć za budućnost). Samim tim mora biti postojan u dobroj mjeri. Ovo je vrlo važno za pitanje inflacije.
Ako jedan od uslova nije zadovoljen, ne možemo govoriti o novcu.
Vjerovatno su čitaocu poznati neki od slučajeva hiperinflacije:
- Mađarska 1945. dnevna stopa 207% gdje su se cijene udvostručavale na svakih 15 sati;
- Zimbabve 2008. dnevna stopa 98% odnosno udvostručavanje cijena na 25 sati;
- SR Jugoslavija 1993. dnevna stopa 65% odnosno udvostručavanje cijena na 34 sata;
- Vajmarska Njemačka 1923. dnevna stopa 21% odnosno udvostručavanje cijena na 3.7 dana.
U svakom od ovih slučajeva, kao i mnogim drugim, novac je izgubio svojstvo blaga (tačka 4) i time prestao biti novac. Ljudi su to intuitivno znali, napuštajući bezvrijedne papire i koristili su ono šta su imali na raspolaganju: strani novac, zlato, srebro, nakit, čak i potrošnu i kvarljivu robu poput duvana.

Ovo sve je očigledno u hiperinflaciji, ali zablude se održavaju pri nižim stopama inflacije i to pogubne zablude u pogledu toga šta se zapravo desilo i ko je kriv za to što ste oštećena strana.
Šta inflacija nije? Inflacija nije opšti porast cijena. Opšti porast cijena je simptom (a ne bolest) ili posljedica inflacije. Sama riječ je najbolja definicija (latinski inflare znači naduvati, rasti u svim smjerovima) – inflacija je širenje novčane mase ili, jednostavnije rečeno, povećanje količine novca u opticaju.
Intuitivno je jasno da kad nečeg ima manje, ono vrijedi više, i obrnuto: čega ima u izobilju, ono ne vrijedi puno. Isto je i sa novcem, dakle: inflacija dovodi do porasta cijena.
Zašto je ovo važno znati, nije li u pitanju cjepidlačenje? Idemo na sljedeći korak.
Zašto je inflacija porez
Inflacija, kao što smo ustanovili, smanjuje kupovnu moć novca. Kad količina novca raste brže od količine roba i usluga u opticaju, možete kupiti manje stvari (cijene rastu). Da li vam ovo već liči na porez?
Nastavimo sa ključnom osobinom inflacije: inflacija automatski otplaćuje dio duga, jer se dug otplaćuje po ratama utvrđenim ranije (po starim cijenama). Ako dužniku rastu prihodi (inflatorno), lakše otplaćuje stari dug. Ovo je poznato svakom korisniku stambenog kredita. Ako vam je rata kredita od 300 eura 2017. godine bila problematična, u 2026. vjerovatno nije. A ko je najveći dužnik? Država, to jest Vlada. Inflacija je dobitak za državu, a gubitak za povjerioce (banke i investicione fondove u najvećem broju slučajeva).
U jednostavnom primjeru, država odštampa novac da plati postojeći dug. Ponoviću, dug se ne otplaćuje iz prihoda (što je za državu porez) već „ni iz čega“ tj. štampanja novca. Da li vidite sad vezu između inflacije i poreza?
Inflacija uvijek prenosi kupovnu moć sa štediše na dužnika. Ko su glavne štediše? Privreda (akumulacija kapitala) i stanovništvo (klasična štednja). Ko je glavni dužnik? Država. Da li vidite direktan transfer bogatstva od privrede i stanovništva ka državi, odnosno Vladi?
Zapamtite, dakle, umjesto da poveća postojeće poreze (ili uvede nove), što bi bilo nepopularno, država može inflacijom da otplati postojeći dug. Zato je inflacija indirektni porez.
Da ne bismo razvukli temu previše, još samo jedan važan aspekt: porez na dodatu vrijednost (PDV). Rastom cijena povećava se i osnovica za PDV, čime država dodatno puni svoj a prazni novčanik građana. Na svakih 1% inflacije, računajte stvarnih 1.21%.
Kome i zašto odgovara inflacija i zašto je nemoralna
Iz prethodnog poglavlja, jasno je da inflacija najviše odgovara državi, a konkretno političarima na vlasti. Bez obzira na ovu ili onu stranku, u ovome su svi složni, čak i ako ne razumiju precizno ekonomsku mehaniku.
Klasično oporezivanje nije popularna mjera: kad ljudima oduzimate teško stečen novac, teško ćete pobrati njihove simpatije. Dodatno, novi i/ili veći porezi zahtijevaju nove zakone, nove glasove u parlamentu, koje javnost (u manjoj ili većoj mjeri) prati i donosi sud.
Inflacija djeluje prikriveno i ne odjedanput: novac se postepeno „upumpava“ u sistem, a efekti su uglavnom odgođeni vremenski (po Friedman-ovim istraživanjima najčešće od 12 do 18 mjeseci do glavnog efekta). Navedeno otežava uspostavljanje (kod većine ljudi) uzročno-posljedične veze između vladine politike i realnosti u prodavnici.
Sada, da razmotrimo pitanje da li inflacija pogađa jednako sve ljude i zašto je odgovor ne. Tada ćemo doći do potpunog odgovora na drugo pitanje iz podnaslova.

Ustanovili smo da su štediše najveći gubitnici inflacije. Koga inflacija još osobito pogađa? Penzionere i zaposlene čije plate kasne za inflacijom (oni kojima država dekretom ne reguliše iznos zarade). Povjerioci su takođe pogođeni (banke, dobavljači, kupci obveznica...) pri čemu njihovi dužnici dobijaju.
Bogati sloj stanovništva po pravilu ne drži svoje bogatstvo u novcu: oni drže imovinu čija vrijednost raste sa inflacijom (nekretnine, nakit, akcije, umjetnička djela, u novije vrijeme kriptovalute i slično). Najsiromašniji svakako žive od socijalnih davanja, koje određuje država. Ko, dakle, najviše strada? Srednji i niži sloj, obično najproduktivniji dio stanovništva, zaposleni i mikro i mali preduzetnici.
Ako pratimo slijed događaja, inflacijom država uzima od svih, ali najviše od srednjeg i nižeg sloja (gledano u materijalnom smislu, nikako moralnom!) stanovništva.
Zato je inflacija porez i to najnemoralniji od svih poreza.
Kako manipulisati percepcijom inflacije
Kad znamo prethodno izrečeno, postavlja se pitanje, kako političarima i onima na vlasti „prolazi“ sve ovo? Zašto se ne digne „kuka i motika“?
Danas vodeća sila svijeta, Sjedinjene Američke Države, nastala je iz revolta prema porezima. No taxation without representation, govorili su „osnivački oci“ SAD-a. Bezbroj ustanaka u istoriji izazvan je poreskom politikom. Inflacija je, u tom pogledu, dobro oruđe za one na vlasti. Otežana je uzročno-posljedična veza između politike i novčanika, kako smo ranije ustanovili.
Da se vratimo na pitanje šta inflacija nije. Inflacija nije „opšti rast cijena“. Kako to znam? Hajde da za trenutak da povjerujemo u tu, novu, definiciju inflacije. Zbog obimnosti materije i argumentacije, uzeću tri česta uzroka njenog (u tom scenariju, koji, ponavljam, nije istinit) nastanka:
1. Cijena nafte: Skok cijena energenata utiče na rast ostalih dobara u lancu snadbijevanja.
Ok, prihvatam, rastom cijena nafte raste benzin, raste trošak prevoza robe, posljedično raste cijena robe. Samo pitanje jedno, zašto padom cijena nafte ne dolazi do pada cijena robe?
2. Inflacija tražnje: Raste tražnja za nekom robom, dok je proizvedena količina ista: posljedično cijena robe raste.
Dva problema. Prvo, navedeno ne objašnjava opšti rast cijena. Drugo, ova teorija paradoksalno, suštinski govori da „previše novca juri premalo roba i usluga“ čime upravo potvrđuje (nenamjerno) moj argument.
3. Inflacija troškova: Ovo će biti najbliže Crnogorcima zbog nedavnih i aktuelnih politika. Povećanje troškova, slično kao kod energenata, poput plata, vodi do opšteg povećanja cijena.
Ključni problem: ako se ne poveća količina novca u opticaju, novac će se samo „preseliti“ iz jednog sektora u drugi, tj. neke će cijene porasti a druge se smanjiti. Nema opšteg rasta cijena.
Dodatni problemi: Prodavci ne mogu svoje veće troškove lako prenijeti na kupce, ako njihova kupovna moć nije porasla. Kupci će jednostavno kupovati manje, dok se cijene ne spuste. Ova teorija okreće stvari naglavačke, okreće uzročno-posljedičnu vezu između količine novca i cijena, po njoj radnici traže veće plate prije rasta cijena.
4. Strukturna teorija: Narušeni odnosi i neravnomjerni razvitak privrede u jednoj ekonomiji dovode do inflacije, pri čemu su neki sektori „privilegovani“ a drugi „potlačeni“. Navedeno stvara „uska grla“ u proizvodnji i distribuciji, što vodi rastu cijena.
Iskreno, nemam živaca za ovu teoriju (zato i nisam naučnik, upozorio sam vas). Ona predlaže gašenje vatre benzinom. Državna intervencija mora konstantno da postoji, jer privreda ne umije da se organizuje. Stalno se nečeg proizvodi previše, a nečeg premalo, Bog sami zna šta se tu dešava, ali vlast to može da riješi, nekako. Još da kažem, da ova teorija ne može da objasni hiperinflaciju.
Pažljivi čitalac će primijetiti da ovdje nedostaje jedan od uzroka inflacije za koji je čuo u medijima: pohlepa. O tome je sljedeće poglavlje.
Žrtveni jarci – trgovci
Ovo je čest argument političara i njihovih „intelektualaca“. Na engleskom postoji termin greedflation, inflacija (u smislu opšteg rasta cijena, kao što smo rekli, pogrešna definicija) izazvana pohlepom korporacija, trgovaca i ostalih prodavaca.
Promoteri ove „teorije“ koja je stara makar 2000 godina (koliko je meni poznato, možda i više) i ne trvde da je pohlepa jedini izvor inflacije, u čemu se i krije njihova podmuklost. Jednostavno tvrde da trgovci koriste situaciju, tj. trenutno inflatorno „okruženje“ daje priliku trgovcima da „neopravdano“ dižu cijene i ostvare „ekstraprofit“. Zašto ove pojmove pišem pod navodnicima?
Okruženje – ovo je gotovo magijski termin, nedefinisan a opet shvatljiv ljudima. Čarobno „okruženje“ abolira od krivice tvorce politike, i postavlja inflaciju kao zadatu, predanu s Neba.
„Neopravdano“ dizanje cijena, kao da prodavac može, bez reakcije kupaca, podizati cijene kako mu volja. Nikako da objasne šta je to „opravdano povećanje cijena“ i ko to određuje. Nećete ovu argumentaciju čuti kada državna preduzeća podižu cijene.
„Ekstraprofit“ što je par excellence komunistički termin i asocira na krađu, takođe nema nikakvog utemeljenja u realnosti. Ko određuje nivo moralnog i nemoralnog profita? Ko ga je ovlastio za tako nešto?
Još su rimski carevi, u 3. vijeku (zaključno sa Dioklecijanom) posezali za ovom „teorijom“ i pokušavali populističke mjere državne kontrole cijena (u stvarnosti su oni, carevi, kovali novac sa manjim procentom zlata ili srebra i tako ga obezvređivali, što je tadašnji ekvivalent štampanja novca). Ako je istina da pohlepa trgovaca izaziva inflaciju, onda i državna intervencija u vidu kontrole cijena ima smisla.
Da li ovo funkcioniše u stvarnosti? Ne.
Postoje dvije mogućnosti kod kontrole cijena:
- maksimalna cijena je postavljena iznad trenutne i tada nema smisla (suvišna je);
- maksimalna cijena je postavljena ispod trenutne i dovodi do nestašice.
Zašto nestašica? Jednostavno, proizvođačima se ne isplati da proizvode ispod određene (tržišne) cijene i ne možete ih natjerati, osim uvođenja ropstva (što je SSSR i pokušao kroz gulage, kolhoze i sovhoze, ali nestašice nisu izbjegli) a trgovcima se ne isplati da kupuju od njih i preprodaju (preuzimajući rizik usput).

Konkretno, hajde da prikažemo besmislenost ove „teorije“ na primjeru Crne Gore. Marko Marković (da ne prozivamo ljude, generičko ime i prezime), vlasnik jednog od vodećih trgovinskih lanaca u Crnoj Gori (izaberite bilo koji od lanaca, Voli, Idea, HDL, Aroma, svejedno je), je bio normalan čovjek godinama, poslovao pošteno i razumno. Odjednom, tokom 2022. godine, probudio se i poput zlikovaca iz crtanih filmova, uz sablastan osmjeh rekao „sad ću da ogulim sve građane Crne Gore, kad im je vlast povećala plate, hahaha“. Ako možete ovo neironično da mislite, žrtva ste propagande, iz više razloga:
1. Šta je Marka navelo da preko noći postane pohlepan? Zašto nije bio pohlepan i ranije?
2. Zašto se profitna stopa njegove firme ne mijenja značajno godinama, i slična je svim firmama iz iste djelatnosti u Crnoj Gori i svijetu (od 2.5% do 4.5%)?
3. Zašto drugi prodavci ne iskoriste ovu njegovu nepromišljenost i zadržavanjem postojećih cijena mu ne preotmu tržište?
4. Ako su i postojeći trgovci s njim u dogovoru, zašto se ne pojave novi i iskoriste pohlepu postojećih?
5. Ako i država ne dozvoli prethodno, postoji li značajno crno tržište za proizvode kojim Marko trguje?
Prva i jedina ograda u ovom tekstu: Nemam nikakav interes povezan s trgovačkim lancima ili njihovim poslovima. Govorim i pišem ono što mislim i neću se više pravdati nikom.
Nadam se da je sada jasno koliko je ova „teorija“ besmislena.
Još više je ona besmislena ako prihvatimo pravu definiciju inflacije (ekspanzija novčane mase) i da je ona jedini uzrok opšteg rasta cijena. Zašto se onda trgovci ne brane u javnosti, zašto ljudima ne objasne da njihova gramzivost i pohlepa nisu razlog tanjeg novčanika građanina, pita me iskreno radoznali čitalac.
Više je razloga, od kojih su neki:
- Strah od vlasti: država može da vam zagorča život na više načina (porez, inspekcije, kazne, dozvole, davanje povlastica konkurenciji...);
- Nerazumijevanje javnosti: iako kažem nešto, ko će da me shvati? (razlog pisanja ovog teksta);
- Minimalne posljedice ćutanja: prihvatajući „krivicu“ zadržaće pravo da posluju, postepeno će dići cijene i zadržati profitnu stopu, uz blage varijacije.
Neki ljudi, budući dosljedni u zabludi idu i korak dalje, ne napadaju samo velike trgovačke lance, već i male preduzetnike. Uzmimo primjer pekara. Mogu se često čuti komentari „zašto se podiže cijena hljeba kad nije skočila cijena brašna, ulja ili benzina?“ Kao da pekar živi izlovan od svijeta i njegova zarada, od koje živi, može ostati ista u periodu inflacije bez posljedica na njegov život. Pekar treba da zarađuje u 2026. isto kao u 2017. da ne bi bio proglašen ekstraprofiterom. Pa ako i gladuje ispašće „pravedan“.
Ništa od ovog nije izmišljeno juče. Ne želim da ovaj tekst pretvorim u predavanje o istoriji, ali često su vladajuće elite huškale narod na trgovce. Postoje pisani primjeri i iz drevnih civilizacija, starijih od kovanog novca.
Šta ako država nema svoju valutu?
Konačno, razumni čitalac će postaviti pitanje: Crna Gora nema svoju valutu, već koristi euro, koji ne može da štampa po volji Vlade. Kako onda funkcioniše inflatorni mehanizam?
Odgovor je kratak: javni dug. Država može da pozajmi novac na međunarodnom tržištu i „upumpa“ ga u sistem. Svaki put kad se država zadužuje za tekuću potrošnju, što je većina duga, svhatite to kao štampanje novca (iako se u budžetima stalno ističu „kapitalni projekti“, ali ko se sjeća nakon godinu dana koliko je izvršenje kapitalnog budžeta i još to da poveže sa inflacijom).
Doduše, mehanizam je nešto slabiji u odnosu na direktno štampanje novca, ali i dalje dovoljno jak da „radi posao“. Ono što je dodatna pogodnost političarima je, da je ovaj mehanizam sporiji i teže primjetan. Ako ne pretjeraju, inflacija će biti „umjerena“ ili „tranzitorna“. Oporezovaće vas na rate, biće vam lakše. Za kraj, kratka rekapitulacija i zaključak.
Rekapitulacija i zaključak
Inflacija je moćna sila, skrivena i podmukla, sposobna da mijenja tok istorije. Ona daje vladi mogućnost da dodatno oporezuje stanovništvo i privredu i da to prikrije (umjerena inflacija). Kad inflacija postane očigledna svima, moguće je naći dežurnog krivca – trgovce.
Zablude se rađaju iz pogrešnih početnih ideja: o tome šta je novac i šta je inflacija uopšte. Inflacija nije opšti porast cijena, već povećanje količine novca u opticaju. Veća količina, po zakonu ponude, dovodi do niže vrijednosti novca. Ako inflacija preraste u hiperinflaciju, novac prestaje biti novac. Zato mudar političar balansira i koristi je umjereno. Međutim, često stvari izmaknu kontroli. Zato je inflacija sila.
Inflacija je nemoralno oruđe iz dva razloga: jer je prikriveni porez (za koji niko nije informisano glasao) i jer neproporcionalno pogađa najproduktivniji dio stanovništva.
Za kraj, da li je idealna nulta stopa inflacije? Ili čak deflacija? Ili postoji neki prihvatljivi opseg? O ovom pitanju se mogu napisati tomovi, a opet nedovoljno reći. Uglavnom se svi slažu da je sve preko 2% zlo i naopako. A opet će neki ekonomisti naći način i veće procente da opravdaju.
Za mene je sve preko 0% porez, porez koji nije izglasan u parlamentu, porez koji većina ljudi ne razumije, porez koji kažnjava svakog, ali ne jednako. Argumenti o korisnosti blage inflacije (do 2%) nisu mi ubjedljivi ni privlačni. I pri blagoj inflaciji, uz dovoljno vremena, bogati će biti bogatiji, a prosječan čovjek će teže i teže moći da priušti krov nad glavom. I neće shvatiti šta je izvor problema.
(Autor je finansijski konsultant)








