Oko velikih pisaca sabiraju se nacije, tako da bi Njegoševi dani trebali da budu praznik kulture promocijom novih kulturnih zamaha čime bi na najbolji mogući način evocirali sjećanje i ukazali poštovnje na Petra II.
U tom smislu i treba posmatrati ovaj veliki događaj ili dan kao nesumnjivu potrebu Crne Gore da obilježava jedan ovakav datum.
Unutrašnje suprotnosti i jedinstvenost
Na neobičan način u sebi je kumulirao različite supstrate – željezni vladar čelične volje, osobena ličnosti sklona misaonom samoizolacionizmu koja voli da komunicira sa drugima. Jedinstvenost velikih krajnosti. Sa erosom ali i tanatosom, kroz misli koje ga draženstveno i lutajući olimpski vode, pušta da počinu na cvjetove tla i stvore monolitnu mudrost.
Kroz svoja djela, a naročito „Gorski vijenac“, kroz njega progovara razgovorljivi narodni glas.
Petar II je sam po sebi kontradikcija. Pa i u tom imenu – Vladika Rade, kako ga često nazivaju, ogleda se ta suprotnost vjerske titule i svjetovnog imena. Mitropolit koji prodaje manastir. Monah koji pjeva o prelesnici mladoj. Duhovnik koji sanja lunu. Vjernik koji zbog slobode ne cjeliva verige Svetog Petra.
Izvan identitetskih i ideoloških podjela
On je reformator, vladar, tribun ali i daleki filozof, pisac, suptilni pjesnik, on je krik porobljenog sužnjanstva onih koje želi da vidi slobodne ali i orlovski poklič nezavisne slobode u kojoj živi i koju uzdže. Možda se ključ njegove etike nalazi baš u pjesmi o orlu i svinji. Kao takav, mimo svoje volje postao je predmet identitetskih okršaja, uporište najtvrđih zatucanja ili negacija drugih. Svojim djelom težio je visokoj sinergiji, a dobili smo ironiju njegovoj iskonskoj namjernosti.
Nema Njegoša samo jednih, drugih, ovih ili onih, on je jedan za sebe, ali različit sa svih strana, pri čemu je ta različitost u oku posmatrača, a ne samom Njegošu. Moramo tragati za njegovom suštinom, ne pokušavajući da ga tumačimo drugima. Neka ga svako gleda kako ga razumije ili osjeća, ali neka ne poseže da ga objašnjava drugom jer onda on postaje alat različitih ideologija.
A nema strukture još od knjaza Danila, kralja Nikole i drugih, pa čak i italijanskih i njemačkih okupacionih vlasti koji za njim nijesu posezali da bi potvrdili svoje pozicije u narodu. To i mnogo čega sve jeste Njegoš ali vjerujem da će vremenom, kada se vode razbistre ovo ipak biti dan u kojem će se svi ulivati uzdižući i proslavljajući čovjeka na pijedestal kao najvažniji postulat kako je Petar II i dumao o tom čovjeku kao središtu etike.
Politička upotreba i različita tumačenja Njegoševog djela
Ne treba da čudi njegova dnevna i politička upotreba kroz različite interpretacije, jer je Petar II najveći dio svojih djela koncipirao i angažovao u oslobodilačke svrhe, kroz podsticanje i podizanje borbenog potencijala. Time je nužno determinisao i političku dimenziju svog stvaralaštva i ona će, bez dileme, uvijek biti prisutna. Samo treba praviti razlilku od onoga što je stvarano za vječnost od onoga potrebnog trenutku.
Međutim, najveći dio njegovog kasnijeg tumačenja i poimanja dovodi ga do nivoa dogme za jedne ili stigme za druge, što on u svojoj biti nikada nije bio. Stiče se utisak da se za njim poseže parcijalno, po principu šarenog stola sa kojeg se uzima ono najslađe, a o ukusima se ne da raspravljati.
10Insistirajući na Petru II kao kanonu jeste zapravo antinjegoševska apsurdnost. Ta svojesvrna crnogorska sveta knjiga koja ne može biti i nije negacija drugoga, već afirmacija čovjeka i čojstva. On je dominanto pjesnik i filozof slobode.
Upravo se on prvi pobunio protiv mnogih kanona, otrgnuo je mantije i dogmatske uzuse, da bi mogao slobodno da pjeva o slobodi. Dakle, ljekovito bi bilo razlikovati Petra II kao vladara angažovanog u književnosti za potrebe ostvarivanja određenih ideja i Petra II kao književnika i pjesnika.
Petar II u istorijskom i političkom kontekstu svog vremena
Ovo ne podrazumijeva selektivnost već pravilan odnos prema velikom piscu i vladaru. Fokus treba stavljati na kvalitet njegovog djela kroz savremeno iščitavanje i prihvatanje njegove svevremenosti. U njegovom djelu ima snažne refleksije velikih evropskih pisaca i takvog Njegoša treba osvjetljavati i iščitavati, jer on nije isti ogrtač koji trebamo oblačiti kada god se želimo vraćati u prošlost ili je koristiti u sadašnjem vremenu. On je definitivno pisac koji je bio zagledan u budućnost.
Eruptivna snaga njegovih misli opstaje kao trajna, etička kategorija. Kada posmatramo njegove riječi sa današnjeg aspketa one su i dalje aktuelne, njegove misli su vanvremenske i univerzalne. I u tome bi i trebala da bude njegova sveprisutnost. Kako svaki pas svoje breme nosi, tako svaki pas u sebi nosi i pomalo drugačijeg Njegoša, onako kako ga vidi i razumijeva u vremenu u kojem deluje.
Petar II živi u vremenu surove političke realnosti, konstante ratne izvjesnosti, vremenu kada unutrašnje i spoljašnje prilike nijesu bile pogodne za male države kakva je Crna Gora bila kao jedino ostrvo slobode na Balkanskom poluostrvu, ali i šire.
Državnik i mitropolit koji formalno u svojim rukama treba da drži i državu i crkvu, a suštinski nema instrumente moći, ali ih počinje stvarati. Na međunarodnoj sceni to je vrijeme nakon Bečkog kongresa, prisutnih revolucionarnih gibanja kada je trebalo državničkog promišljanja ali i otresitosti.
Reformator i kulturni diplomata
Svojim životnim kredom, državnom koncepcijom Petar II je bez svake sumnje slojevita ličnost, koji se može posmatrati kroz različite društvene, političke, filozofske i književne aspekte.
S jedne strane kao vladar on je borac za nezavisnost Crne Gore, zagovornik panslavizma ali i iskreni poštovalac evropskih civilizacijskih obzorja, veliki reformator, uvodi poreze, formira vladu, policijske organe, tjelesnu gardu, državnu kasu. Razgraničava se sa Austrijom čime dobija i formalno priznanje granica Crne Gore od jedne velike sile.
U državnim poslovima željeznom ruku krči put Crne Gore ka prosvijećenim narodima ali upravo u tome je suština njegovog vladarskog kreda, stvara u vremenu kada nema regula, on je taj koji prvi uspostavlja granice između plemenskog i državnog, uspostavlja sankcije samovoljnosti i time se konfrontira arhaičnosti i plemenskoj osobitosti.
S druge strane, on je opet vladar koji vodi živu formalnu i neformalnu diplomatiju koja uvijek komplementira sa kulturnim pokretom i aktivizmom. Dakle, jednu državu koja je dominantno prepoznata kao ratnički logor, svojim angažmanom etablira i daje joj kulturni izraz i pred sobom i pred svijetom.
Pojavom i radom počinje oblikovati finoću u stranoj percepciji svoje draže. Prisutan je na evropskim dvorovima, ruskom, austrijskom, i uslovno rečeno italijanskom. Uvijek u društvu sa prosvijećenim svijetom, komunicira sa svima. Izaziva pažnju najvišeg poitičkog i društvenog miljea vodećih nacija 19. vijeka.
Dakle, reklo bi se da je svako arhaično posezanje za Njegošem problematično nerazumijevanje njega, ali i to je stvar percepcije.
