Danas se navršava 213 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, crnogorskog svjetovnog i duhovnog vladara, pjesnika i diplomate.
U aktuelno doba, 13. novembar ima status državnog praznika – Njegoševog dana, koji je još jedna prilika za podsjećanje na ličnost i djelo Petra II, rođenog 1813. godine na Njegušima.
I dok će mnogi – sa pravom – akcentovati Njegoševo stvaralaštvo, upravo je ovaj datum prilika da se podsjetimo razdoblja njegove vladavine. Iako nije živio dugo – tek 38 godina, iako ni njegova vladavina, u poređenju sa drugim monarsima tog vremena, nije bila dugovječna – trajala je 21 godinu, Njegoš je ostavio dubok trag.
Na početku popustljiv i diplomatiji sklon glavar, Njegoš je vremenom znao pokazati i surovu stranu, pri čemu su ga pojedine vanjske sile optuživale i za autokratsku vladavinu. A ta je vladavina proticala u teškim okolnostima – u Crnoj Gori uglavnom je vladala glad, a odnosi sa susjedima nijesu uvijek bili najstabilniji.
Činjenica je i da je u Njegoševo doba Crna Gora dobila pojedine obrise moderne države – od administracije do državnih finansija. I najzad, zahvaljujući Njegoševom pjesničko-filozofskom radu, Crna Gora dobila je i djelo i ličnost koja i danas fascinira.
Vladika posvećen reformi državne vlasti
Rođen kao Radivoje – Rade Tomov Petrović, mladi Njegoš najprije je živio i školovao se na Cetinju, potom u Toploj, da bi se uskoro vratio u tadašnji centar Crne Gore.
O trinaestogodišnjem Radu Tomovu, Sveti Petar Cetinjski će 1827. godine u pismu ruskom konzulu u Dubrovniku reći – „zna nešto čitati, vidi se prijatne fizionomije i dobre naravi“.
Cetinje 1842, autor: Wilhelm Ebel
Tri godine kasnije, Sveti Petar svog će bratanića predložiti za novog svjetovnog i duhovnog vladara Crne Gore. Tako će na glavarskom skupu 1830. sedamnaestogodišnji Njegoš biti proglašen za vladara, a dan kasnije primiće i monaški čin.
Već sljedeće godine, Njegoš je pristupio reformi državne vlasti – uspostavljeni su Senat i Gvardija, da bi 1933. bio usvojen Zakon otačastva, kojim je bilo predviđeno da crnogorske kuće plaćaju porez, odnosno da daju „jedan talir u narodnu kasu“. Upravo te godine, vladika, tada sa činom arhimandrita, otputovaće u Rusiju, gdje će biti hirotonisan za episkopa. Čitavih 12 godina kasnije dobiće i titulu mitropolita.
Ipak, Njegoš nije u dokumentima koristio formalne titule. Potpisivao se najčešće kao vladika crnogorski.
Pridavao važnost obrazovanju i težio zavođenju reda
Važno je pomenuti i Njegoševu svijest o značaju obrazovanja. Gotovo od prvog dana vlasti, zalagao se za otvaranje osnovne škole na Cetinju, u čemu će uspjeti 1834. godine. Tada je u Cetinjskom manastiru otvorena prva svjetovna škola u Crnoj Gori. U isto vrijeme, u manastiru je sa radom počela i štamparija.
Iste godine prvi put će biti predstavljen i novi grb Crne Gore. Imao je elemente simbola Crnojevića – bio je to dvoglavi orao sa lavom, ali i brojnim elementima koji su i dio današnjeg grba Crne Gore.
Za doba Njegoševe vladavine vežu se i 'korijeni' crnogorskih putnih isprava. Naime, 1834. uvedeno je Crnogorsko provodno pismo, koje će 1843. postati Crnogorski pasport. Do 1840. biće uspostavljena i institucija državnog blagajnika, Medalja za hrabrost kao prvo državno odlikovanje.
Njegoš je, težeći da uvede red, počeo da osniva i sudove.
„Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“, njegov je citat.
Karta Crne Gore, 1842. godina
Crna Gora kojom je Njegoš vladao imala je oko 3.000 kvadratnih kilometara, a prema tadašnjoj evidenciji na njenoj je teritoriji bilo 341 jedno naselje. Pored četiri nahije, u sastavu države bili su Piperi, dio Kuča, Bjelopavlići, Rovca i Morača. U čitavoj zemlji koju je preuzeo postojala su dva puta – jedan je vodio ka Kotoru i Riječkoj nahiji na drugoj strani, a drugi ka Nikšiću.
Vladar sklon diplomatiji
U tadašnjim političkim okolnostima, Njegoš je često djelovao kao vladar sklon diplomatiji – a te će vještine naročito doći do izražaja pri brojnim sporovima sa osmanskim vezirima i pašama, najčešće usljed pitanja prava nad pograničnim teritorijama i čestim sukobima na tom području. I nakon ubistva Smail-age Čengića, za koje će mnogi neprijatelji tvrditi kako je organizator bio upravo crnogorski vladika, prevladala je njegova vještina dijaloga i postizanja dogovora.
U odnosima sa Austrijom političkih sporova i sukoba praktično nije bilo. Zapravo, Njegoš je bio i jedan od ključnih aktera dugogodišnjeg procesa okončanog ugovorom o razgraničenju 1841.
Kao i u slučaju ostalih crnogorskih vladara, Njegoš je naročitu važnost pridavao odnosima sa Rusijom. No, oni nijesu uvijek bili najbolji – recimo, 1837. ga je ta država optuživala za lošu vladavinu i stanje u Crnoj Gori, svađe među plemenima, iseljavanja porodica iz zemlje... Na to je Njegoš odgovarao da su u pitanju intrige, sumnjajući kako ih plasiraju ljudi iz njegovog okruženja.
Grb Crne Gore iz doba Njegoševe vladavine
I čvrsta ruka i surovost bili su dio Njegoševe vladavine
Upravo tada, sve su češći bili stavovi i kako je Njegoš sklon autokratskoj vladavini, eliminacijama neistomišljenika iz vlasti, uz optužbe za likvidacije protivnika na unutrašnjem planu.
Sa druge strane, mnogi će istoričari represivni karakter Njegoševe vlasti opravdati i tezom da je upitno da li bi se crnogorska država uopšte i održala da je bilo drugačije.
Isto tako, istoričari će reći i da je tokom dvije decenije vladanja Njegoš među Crnogorce usadio strah od zakona, te da je upravo zahvaljujući tako 'čvrstoj ruci' došlo do pada slučajeva krvne osvete, ali i međuplemenskih sukoba.
Dok mu je iz Skadra podrivana vlast, jačao saradnju sa Bečom
Nakon 1842. promijeniće se i situacija u diplomatskim odnosima. Osmansko carstvo je, dolaskom Osmana-paše Skopljaka za Skadarskog pašu, zauzelo znatno drugačiji stav – Turci su 1843. na prepad izveli napad na Skadarsko jezero, okupirali dio dotad crnogorske teritorije, a sjećanje na taj period i dalje živi kroz frazu „izgore ka' vladika za Lesendrom“.
Upravo je, kako će ustvrditi istoričari, Osman-paša kasnije podrivao i samu vlast u Crnoj Gori, podmićujući podanike i podstičući pojedina plemena da ne plaćaju porez. Tokom 1846. i 1847. doći će do velikih pobuna u Piperima, Kučima i Crmnici, a plodno tlo za takve događaje predstavljala je i teška materijalna situacija, najprije glad.
No, upravo u to doba, Njegoš će posebno ojačati saradnju sa austrijskim vlastima, u Beču je jednom boravio čitava četiri mjeseca, gdje su, uostalom, štampani i prvi primjerci „Gorskog vijenca“. Tokom 1848. je žiteljima Dubrovnika i Boke uputio poslanicu, pozivajući ih na vjernost austrijskom caru u danima jačanja revolucionarnog pokreta.
Posljednje Njegoševe godine
Nažalost, u tom su vremenu počeli da se javljaju i prvi nagovještaji vladareve bolesti. Krajem 1849. dijagnostikovana mu je tuberkuloza, koja će uskoro uznapredovati. Uvažavajući preporuku kako bi mu godio boravak na moru, najprije je otputovao u Prčanj, pa u Trst, a potom i u Padovu.
Tokom 1851. posjetiće Beč, zatim i Napulj. No, u avgustu te godine vratiće se na Cetinje u izuzetno teškom stanju. Nije još dugo poživio – umro je 19. oktobra 1851. godine.
Iako je saopštio da želi da počiva na Lovćenu, u kapeli posvećenoj Svetom Petru Cetinjskom koju je podigao 1845. godine, najprije je sahranjen u Cetinjskom manastiru. Četiri godine po smrti, Njegoševi ostaci prenijeti su na Jezerski vrh, da bi 1916. bili vraćeni na Cetinje – po nalogu austrougarskih vlasti. Kapela je gotovo u potpunosti srušena tokom Prvog svjetskog rata.
Novu kapelu na istom mjestu 1925. podići će kralj Aleksandar Karađorđević, da bi po završetku Drugog svjetskog rata, vijek nakon Njegoševe smrti, bila donijeta odluka o gradnji impozantnog Mauzoleja. Gradnja objekta počela je 1971. i trajala je do 1974.
Biljarda – Njegošev trag na cetinjskom arhitektonskom mozaiku
Petar II je, kao nijedan crnogorski vladar do tada, obilazio brojne velike evropske gradove. A tokom vladavine je i na Cetinju ostavio nekoliko važnih 'graditeljskih' tragova.
U njegovo je doba, tokom 1838. godine, u današnjoj prijestonici podignuta Biljarda, tada najreprezentativniji spratni objekat u Crnoj Gori. Najprije je nosila ime Nova kuća, a rađena je prema projektu Jakova Ozerckovskog.
Pogleda li se tlocrt čitavog kompleksa, Biljarda gotovo da podsjeća na koncept zamka sa utvrđenjem. A i samo ime potiče potiče od još jedne Njegoševe strasti – bio je to bilijar.
Dio Biljarde praktično je predstavljao Njegoševu rezidenciju, a ostatak objekta bio je namijenjen radu Senata, drugim institucijama, te prijemu važnih gostiju.
I nakon njegoševe smrti, objekat će koristiti crnogorski vladari – najprije Danilo, a potom, doduše kratko, i Nikola I.
Njegoševo pjesničko-filozofsko djelo ostaje neprikosnoveno u svim vremenima
Iza Njegoša ostaju njegova djela kao nemjerljiva dragocjenost. Njegovo će stvaralaštvo i danas čitaoca neizostavno uputiti na pomisao u kojoj je mjeri ono bilo impresivno naročito uzevši u obzir u koje je vrijeme i u kakvim okolnostima nastajalo.
Iako nije završio više škole, pri čemu se njegovo obrazovanje uglavnom svodilo na naučeno od crkvenih lica u Boki i na Cetinju, u Njegošu se od ranih dana javila naklonost prema poeziji. Pojedini istoriografi reći će kako je za to djelimično bio zaslužan i učitelj Sima Milutinović.
U kojoj je mjeri Njegoš bio nadaren kao pjesnik, može se vidjeti već iz djela koje je napisao sa svega 21 godinom. Bila je to egzistencijalistička poema „Crnogorac k svemogućemu Bogu“.
Sazrijevanje autora u Njegoševom slučaju jasno se može pratiti kroz vrijeme. Prvi vrhunac tog rada zasigurno se dogodio 1845, kada je objavio „Luču mikrokozma“, koja obiluje za to doba čudesnim promišljanjima – od onih o čovjeku i njegovom postojanju, sve do onih o kosmosu.
Dvije godine kasnije Njegoš je objavio i najznamenitije djelo – ne samo njegovo, već i crnogorske književnosti uopšte. „Gorski vijenac“, impresivnu narodnu dramu u kojoj se prepliću vremena, civilizacije, vjerovanja i događaji. U tom je djelu, nadalje, gotovo oslikan ambijent jednog doba, pri čemu i u „Gorskom vijencu“ ima referenci koje se tiču neba i kosmosa, očito naročite Njegoševe inspiracije.
Upravo te godine crnogorski će vladika napisati još jednu znamenitu poemu. „Lažni car Šćepan Mali“, ipak, prvi će put biti publikovan u Trstu u godini Njegoševe smrti.
