Avet “Non-papera” nastavlja da kruži nad prostorima naše regije. Poslije polemika i uzbuđenja koje je izazvao onaj prvi, sada se pojavio i drugi. Onaj prvi nudi novo precrtavanje granica država nastalih od Jugoslavije (izuzev Slovenije) i etničko razgraničenje kao način “konačnog rješenja” odnosa u regiji. Po njemu glavna kolateralna šteta bila bi Bosna i Hercegovina koja bi trebala da nestane.
0
Sada, ovaj drugi “Non-paper” fokusira se na Kosovo i detaljnije nudi rješavanje njenih odnosa sa Srbijom. Ovoga se teksta odnekud dokopao ugledni prištinski dnevni list “Koha Ditore” i prezentirao kao navodni francusko-njemački izum. Tekst je pronađen na engleskom jeziku. Zvaničnici ovih država su to negirali. Oglasio se neizbježni Aleksandar Vučić. Kada je riječ o dijalogu sa Kosovom, on vec duže vrijeme ponavlja tezu da je za neko kompromisno rješenje, te da svaka strana dobije ponešto ali nikada nije precizirao šta pod time misli. Čeka i osluškuje da li će odnekuda doći neka ideja ili ponuda. A kada je ugledao ovaj tekst (valjda i on čita “Kohu Ditore”), oglasio se prilično razdragano. Najprije reče da ga je osmislila i napisalajedna veoma pametna zena i da je tekst vrlo zanimljiv. Potom je procurila vijest da je pravi rukopisac izvjesna Aleksandra iz Holandije koja je bila u užem timu Frederike Mogerini, Komesarke EU za Spoljnu Politiku dok je ona posredovala u dijalogu između Kosova i Srbije. To mu dođe kao ono Janez Janša u vezi prvog “Non-papera”. Onda je Vučić nastavio sa javnim komentarisanjem pa reče da je ovaj papir dobar zaSrbiju, mnogo bolji negoli Ahtisarijev Plan po kojem je proglašena nezavisnost Kosova. Ali, mana mu je, po njemu, sto piše da Srbija treba da prizna Kosovo. E, to po Vučiću ne dolazi u obzir. A prijetnja da Srbija nikada neće priznati Kosovo zapravo je ucjena. Hoće reći da nema finalnog sporazuma o normalizaciji odnosa sa Kosovom dok neko uticajan ne ponudi nešto Srbiji.
Premijer Kosova Aljbin Kurti, zatečen ovim ilegalnim papirom kratko reče da bi najadekvatniji komentar bio “No coment!”. Predsjednica Kosova Vjosa Osmani reče da u tom papiru vidi prste beogradske političke kuhinje, očigledno prateći Vučićevu reakciju i komentar za tu “veoma pametnu ženu” i dobar papir.
A šta je suština tog drugog “Non-papera”? Po formi, a i sadržaju izgleda kao neki prednacrt mogućegfinalnog dogovora, a ne tek puko nabacanje ideja. Dok po sadržaju je kontroverzan. Teze, ideje i prijedlozi nabačeni su u stilu “red meda, red otrova”.Faktički nudi se promjena sadašnje strukture Ustava Kosova koji je u okviru “Sveobuhvatnog Plana Martija Ahtisaarija” za rješavanje statusaKosova, inače sa podosta kompromisa radi što ugodnijeg položaja srpske manjine.
“Non-paper” zagovara novo teritorijalno preustrojstvo Kosova. Za četiri opstine sa mnogo sela i zaseoka na sjevernom dijelu zagovara se poseban distrikt. Nešto slicno kao Južni Tirol u Austriji. Formalno u okviru granica Kosova, a funkcionalno povezan sa Srbijom. Faktički, to bi značilo da bi sadašnja granica došla na rijeci Ibar. U tim selima i zaseocima malih opština Leposavić, Zubin Potok i Zvečane, pa i sjevernog dijela Mitrovice, u preko osamdeset posto trošnih starih kuća ne živi niko ili tek po neki starac ili starica. U cjelini gledano, od Kosova se traže određeni ustupci Srbiji. Srbija se već duže vrijeme uporno zalaže za formiranje zajednice srpskih opština sa nadležnostima koje bi je funkcionalno vezale za Srbiju. Dakle, poslužila bi kao instrument za stalno njeno miješanje u unutrašnje poslove Kosova. Ovo sa distriktom je više od toga. Jer, Srbija nije Austrija, a niti četiri opštine sjeverno od rijeke Ibar nijesu ni nalikJužnom Tirolu. Sjeverno od rijeke Ibar živi oko 30 odsto od ukupnog broja kosovskih Srba. Većina žive južno od Mitrovice, pretežno po centralnom i istočnom dijelu Kosova. A taj zamišljeni distrikt na sjeveru bio bi faktički dio Srbije. “Non-paper2” ne nudi specifično rješenje za veći dio Srba u drugim dijelovima Kosova, ali u dijalogu koji ce se nastaviti između Kosova i Srbije vidjelo bi se sto ce biti sa njima. Za Srpsku Pravoslavnu Crkvu, za njene manastire i crkve te za njenu imovinu oko manastira i crkvava predlaže se “privilegovan”, dakle eksteritorijalni status. To znači punu autonomiju od ustavnog poretka Kosova i vezanost za Srbiju. A sjedište SPC bilo bi u Pećkoj Patrijaršiji. Možda ima ideja da se uspostavi neka formalna veza između.
Srba u ostalim dijelovima Kosova sastatusom SPC. To ostaje da se vidi. A, onda, u skladu sa onom Njegoševom “Čaša žuči ište čašu meda” nudi se nešto i Kosovu. Eto, Srbija bi prestala da ometa članstvo Kosova u međunarodne organizacije, priznala bi integritet i Ustav Kosova, svaka bi od dvije države gledala svoja posla i ne bi se miješala drugoj. Zanimljivo je da se ništa ne nudi za Albance u Preševskoj dolini koji čine kompaktnu populaciju od preko 80 odsto stanovništva, a po brojnosti blizu su broja Srba na Kosovu.
Iz Brisela se najavljuje da će dijalog između Kosova i Srbije biti nastaviti juna mjeseca. Već je poznato da su pozicije strana sada udaljenije nego ranije. Možda je ovaj novi “Non-paper” smišljeno lansiran da se testira raspoloženje strana u dijalog i da se vide reakcije. Kosovski Premijer A. Kurti je čovjek čvrstih stavova i polaznih načela u vezi dijaloga sa Srbijom, a najavljuje da ce ishod usloviti nekim novim zahtjevima (izvinjenje Srbije za počinjene zločine nad Albancima na Kosovu, javno distanciranje od Miloševićeve politike koja je izazvala krizu i počinila zločine i slično) kao tema koje će prethoditi mogućem finalnom sporazumu. Stav svake dosadašnje vlade Kosova je da se dijalog vodi o normalizaciji međudržavnih odnosa i okončanju ere konflikata, a ne o rješavanju pitanja Kosova jer je ono riješeno. Na srpskoj pak strani stalno čujemo kako dijalog treba voditi o rješenju kosovskog pitanja. U Ustavu Srbije Kosovo je ugrađeno jače nego Vojvodina jer, Kosovo kao “deo Srbije” stoji zapisanoi u preambuli Ustava, a Vojvodina zajedno sa Kosovom samo u poglavlju gdje se govori o ove dvije pokrajine. “Non-paper 2” sugeriše da i Srbija i Kosovo će trebati da izvrše određene promjene u svojim ustavima, ali ne sugeriše kakve. Stajalište kosovske strane je da nema promjena Ustava koji je strogo u okviru “Ahtisarijevog Plana” sa dosta kompromisa ispod kojih se ne može dalje ići. A ta prethodna pitanja o izvinjenju za počinjene zločine, o javnom distanciranju od Miloševićeve politike prema Kosovu koje Kurti postavlja kao preduslov za mogući finalni sporazum, srpska strana teško da ce prihvatiti. I kako bi kada je Vučić sam izrastao iz Miloševićeve političke škole ali se vremena promijenila pa se on sada trudi prilagoditi novim uslovima. To štoKurti traži kao preduslov za uspjeh dijaloga prilično bi relaksiralo atmosferu za dijalog. Ali nije to glavna tačka spoticanja. Ono zbog čega neće biti napretka u dijalogu je uporno ponavljanje od strane A.Vučića da Srbija nikada i nipošto neće priznati Kosovo. Ipak, neće on ustrajati na tome. Pitanje je samo kada i pod kojim uslovima će on taj stav promijeniti. Kosovska strana ce s pravom u tome vidjeti besmisao dijaloga. Posrednici će insistirati na tome da se vidi da li ima prostora za neki kompromis koji ce približiti udaljene stavove obeju strana.Sigurno je da posrednici u dijalogu neće tražiti od kosovske strane da čini kompromise na štetu državnosti Kosova, a niti teritorije ni granica. Sa izjavama da Srbija neće nipošto priznati Kosovo, Vučić zapravo taktizira, pa i folira. Ipak jednim okom gleda na onajprvi “Non-paper”. A taj sugeriše nestanak Bosne i Hercegovine na način da bi se RS “mirnim putem” odvojila od BiH i pripojila Srbiji. U Srbiji i RS na tu će se kartu dugo igrati. Jer, politički i diplomatskim putem dakle mirnim putem ne može se ni brzo ni olako ostvariti teritorijalno proširenje Srbije. Tako sugeriše “Memorandum 2” SANU. Upozorenja zvaničnika zapadnoevropskih zemalja da je uspješno okončanje dijaloga sa nekim finalnim sporazumom i normalizacija međusobnih odnosa bitan uslov za brže članstvo Srbije i Kosova u EU samo kosovska strana ozbiljno prima. Vučića to ne motiviše mnogo, on ne brine za to. Jer, Srbiji je bitnije ne ugasiti san o teritorijalnom proširenju kao jednom od važnih nacionalnihciljeva negoli do članstva u EU. Moze biti da je to pusti san, ali čemu žuriti.Srpska Pravoslavna Crkva kao glavna duhovna i politička snaga, kao infrastruktura velikosrpskog kleronacionalizma taj san i tu ideju uvijek njeguje i drži živom.
Kako god bilo, dijalog između Kosova i Srbije o normalizaciji odnosa će se nastaviti. Možda će u nastavku koji je najavljen za juni mjesec prvo biti potrebno ograđivanje od “Non-Papera” i sličnih pamfleta i glasina, pa nastaviti normalno, ili se na to niko neće osvrnuti, ostaje da se vidi. “Non-paperi” bez adrese i autora primjenjuju se u diplomatiji i međunarodnoj politici. Ali za stanje i prilike u našoj regiji su štetni pa i opasni.To produbljuje strahove i nepovjerenje. To umanjuje šanse za normalnu komunikaciju i dijalog, posebno o važnim državnim i međudržavnim pitanjima.
Ako neko iz centara moći svjesno lansira ove “Non-papere” radi opipavanja pulsa raznim stranama i osluškivanja reakcija, trebajuznati da je to nepotrebno. Ovdje smo svi pročitana knjiga. Uz to ovdje osjećamo veliki manjak mudrih, odgovornih i sposobnih političara na vlasti.
Za sada nije jasno da li će sepojaviti jos koji “Non-paper”. Nije potrebno, dovoljno i nepotrebno je i ovo do sada.“Non-paperi” i igre žmurke su nepotrebne, ali i štetne i opasne.
