Gledali ste predizborni spot „Ujedinjene Srpske“, političke partije u vlasništvu Nenada Stevandića? Onaj u kojem Albanac, Bošnjak i Hrvat sjede u, reklo bi se banjalučkoj kafani i govore o tome kako su protjerali i zavadili Srbe? Onaj u kojem se, potom, pojavi krupni čiko u odijelu i otjera ih? Potom u kafanu uđe kolona pivopija ukrašenih srpskim nacionalnim obilježjima, pa vrijedni ljudi na kafanu zakucaju natpis: Ujedinjena Srpska – gledali ste to?
Nećete zamjeriti, ali spotom nisam šokiran niti u njemu vidim bilo šta nesvakidašnje – između ostalog i zato što mi potraga za šokantnim nije posao, niti sam dobio grant za to.
No prije svega zato što mislim kako je kod nas, nakon svega što se desilo, nemoguće biti šokiran pišljivim predizbornim spotom.
Da, taj spot promoviše mržnju i etničko čišćenje – kafana doslovce bude očišćena od pripadnika drugih naroda koji Srbima ne žele dobro i mučki im rade iza leđa.
Ali šta se u tom spotu zbiva a da se već nije zbilo u stvarnosti – zbilo i bilo betonirano kao naša nova društvena realnost, zapravo? Nije li, gotovo tri decenije prije nego je Stevandić u spotu etnički očistio svoju kafanu, od Bošnjaka, Hrvata i Albanaca, „očišćena“ Republika Srpska? Čitao sam da spot poziva na mržnju i segregaciju. Da, ali mržnja je već odradila svoje, segregacija je već sprovedena – i to odavno, i ne u spotu, nego na terenu.
Da je spot obavljen u Luksemburgu ili u Monaku, bilo bi mjesta za čuđenje i šokiranost. Ali govorimo o spotu za izbore na teritoriji na kojoj je počinjen genocid, etničko čišćenje, sistematska silovanja i uništenja džamija – da ne širimo spisak nedjela.
Stoga upozorenja kako spot nije uskladu sa demokratskim tekovinama te inkluzivnim politikama, kao i vaganje političke nekorektnosti ultradesnih političkih subjekata koji djeluju na teritoriji koja je živi dokaz uspjeha i spomenik ultradesne politike, tjeraju suze od smijeha na oči. I podsjećaju na desetine, stotine miliona dolara i 25 godina naših života koje je takozvana međunarodna zajednica skrkala na uzaludne politike „suočavanja sa prošlošću“ i „pomirenja“
Šokantno može biti samo ono što je odstupanje od normalnosti, od uobičajenog, od ustaljenog poretka. Ako je normalizovana krađa, šokantno je poštenje. Ako su normalizovani mržnja i etničko čišćenje, šokantan je suživot i tolerancija. Ako su normalizovani Karadžić i Krajišnik, šokantan je Bursać.
Zapravo, mislim da ću ono što sam vam naumio reći preciznije saopštiti u formi kratke proze.
Godinama, već duže od deceniju, pišem kratke proze, zasnovane na novinskim vijestima. Arhiviram ih, i proze i vijesti, pod naslovom “Mala enciklopedija ludila”.
Svaka od tih pričica zasnovana je, rekoh li, na faktima. Neka vas forma ne zavara. Te su pričice vrlo pretenciozne. One kane biti istinitije od novinskih vijesti. No koja umjetnost (osim savremene - jer savremena je umjetnost istinu prezrela, odbacila i smjestila u navodnike, proizvela u “istinu”, prije nego što je to učinilo ovovremeno novinarstvo) nastaje sa suprotnom nakanom? Sve što je u “Maloj enciklopediji ludila” rečeno možda nije tačno, no mora biti istinito.
Ponekad pročitam poneku od tih proza i konstatujem kako su one, umjesto recimo 2008., mogle biti napisane i danas. To ne razumijem kao potvrdu izvrsnosti moje proze, nego kao potvrdu jada naše sadašnjosti. Sve je – neprekidno – isto; samo sve gore, sve zaludnije isto. Ono što se prvi put ponavlja kao tragedija, drugi put kao farsa, peti se put ponavlja kao agonija lišena bilo kakvog razloga, kamoli smisla. Nakon toga se i dalje ponavlja, no to je kretnja koju niko više ne primjećuje, jer na koncu preostaje samo tupost, koja ukida radost, ali i patnju. Ljudi su tu tupost skloni nazvati mudrošću.
Dakle, evo pričice.
Gori, gori, moja gospođice
“Džamija u povratničkom naselju Fazlagića kula kod Gacka u istočnoj Hercegovini zapaljena je u noći između nedjelje i ponedjeljka, uoči proslave najvećeg muslimanskog blagdana Bajrama, potvrdili su predstavnici Islamske zajednice BiH i lokalne policije” – pisala je Hrvatska novinska agencija.
Imam islamske zajednice u Trebinju rekao je da su ostatke spaljene džamije otkrili vjernici koji su u ponedjeljak ujutro stigli do nje kako bi obavili bajramsku molitvu. On smatra da nema sumnje da je džamija namjerno zapaljena jer u njoj nije bilo nikakve električne naprave koja bi mogla izazvati požar.
Kao što je opštepoznato, gdje ima dobrih ljudi i vrijednih ruku, nedostatak tehničkih sredstava lako se nadomjesti.
Imam, koji je, kao i svaki religiozni čovjak, u biti optimista, očekuje da policija Republike Srpske provede žurnu i ozbiljnu istragu i otkrije počinitelje. U to je teško povjerovati, jer je tradicionalni način uništenja džamija u Republici Srpskoj takozvana bezgrješna paljevina: niko nije kriv, a vala nije ni grijeh. Nešto nam govori da počinilac neće biti otkriven jer ga se, u današnjim nesretnim okolnostima, ne može adekvatno nagraditi.
Agencija: “Policija i predstavnici tužiteljstva iz Trebinja obavili su očevid no nisu iznijeli nikakve potankosti niti naznačili postoje li dokazi koji bi mogli dovesti do počinitelja”. Koji je poznat svima osim policiji. Riječ je o registrovanom, višestrukom, ali nikada kažnjavanom palitelju džamija. Koji je nastao (između ostalog) paljenjem džamija, pa je svaka nova paljevina tek dug tradiciji, tek podsjećanje na vrijednosti na kojima je zajednica utemeljena.
Fazlagića kula je, kaže dalje vijest, “prigradsko naselje u kojemu žive pretežito Bošnjaci. Na samom početku rata svi su protjerani iz svojih domova a tek manji broj do sada se vratio”. Stranka demokratske akcije saopštila je kako “mora biti jasno da je prošlo vrijeme u kojemu nije bilo kazne za one koji protjeruju Bošnjake i ruše ili pale njihovu imovinu ili džamije”.
Nama se, pak, čini kako mora biti jasno da to vrijeme nije prošlo.
