U okviru Međunarodnog festivala KotorArt, 17. jula održan je prvi razgovor trećeg izdanja književnog programa Pjaca od knjige, pod nazivom „Ni na dom, ni na put“. Program je bio posvećen savremenim crnogorskim romanima Prazne kuće Danke Ivanović, Sampas Ilije Đurovića i Mjesto rođenja Stefana Boškovića, a sa autorkom i autorima razgovarale su urednice programa Maja Mrđenović i Jasmina Bajo.
Kaako su saopštili iz direkcije KotorArta, kao i u prethodne dvije godine, koncept razgovora polazio je od težnje da Pjaca od knjige ne bude samo niz festivalskih promocija, već prostor u kojem se kroz umjetnički vrijedna književna djela razgovara o društveno važnim temama i fenomenima. Kako je istaknuto na početku susreta, tri izabrana romana povezana su pitanjima doma, porijekla, porodice, predačke ostavštine, odlaska i savremene Crne Gore kao prostora duboke identitetske nelagode.
Kako je u uvodu istakla Mrđenović, naslov razgovora oslanja se na poznatu formulaciju „ni na put, ni na dom“, kojom se označava stanje zastoja, raspolućenosti i nemogućnosti: negdje se krenulo, ali se nije stiglo; nazad se više ne može, a naprijed se ne umije.
Preokretanjem redosljeda u naslovu, težište je pomjereno ka domu, porijeklu i pripadanju. U romanima o kojima je bilo riječi, dom nije neproblematično utočište, ali ni put nije razrješenje; odlazak se često pokazuje kao fatamorgana, jer se porijeklo upravo odlaskom još nametljivije vraća i nameće.
Direktan povod za ovakav koncept bilo je obilježavanje dvadeset godina od obnove crnogorske državne nezavisnosti. Umjesto svečarskog tona, razgovor je otvorio pitanje onoga što se u međuvremenu dogodilo sa identitetima koji su se uoči i nakon 2006. godine snažno prizivali, oblikovali, branili, osporavali i politički upotrebljavali.
U tom smislu, romani Prazne kuće, Sampas i Mjesto rođenja čitani su kao djela koja ne pristaju na čvrsto ukorijenjene „datosti“ patrijarhalnog, palanačkog i mitomanskog društvenog obrasca, već ih iznutra, tiho i uporno razgrađuju, naglasila je Mrđenović.
Prvi krug razgovora bio je posvećen domu, shvaćenom ne samo kao kuća, mjesto rođenja ili država, nego kao niz koncentričnih krugova: porodica, preci i savremeno crnogorsko društvo. U sva tri romana dom se pokazuje kao unutrašnje protivrječan prostor — mjesto traume, krivice, nerazumijevanja i ćutanja, ali i tvrdoglave povezanosti, nježnosti i brige.
Govoreći o Mjestu rođenja, Bošković istakao je da je porodica njegova „neiscrpna tema“, odnosno „nukleus iz kojeg sve kreće i u kojem se sve završava“. Za njega je porodica, kako je kazao, „par ekselans politička struktura“, jer se u svakoj skupini ljudi vidi određena distribucija moći. Posebno se osvrnuo na odnos junaka romana sa bratom, kao jedno od najbolnijih mjesta djela, naglašavajući da je roman izrazito ličan i da mu je pisanje omogućilo da se približi prazninama nastalim u stvarnom vremenu i odnosima.
Đurović je, govoreći o Sampasu, roditeljske likove opisao kao predstavnike jedne „nepovratno izgubljene generacije“ koja je živjela kratak, gotovo utopijski period vjere da će „možda stvarno sve biti u redu“, da bi se zatim svijet u koji su vjerovali raspao. Nasuprot njima stoji generacija naratora i njegove partnerke, koja je od početka navikla da „zapravo ništa nije u redu“ i da se kroz život prolazi snalazeći se u haosu koji udaljava mogućnost zajedništva. Upravo zato, kazao je Đurović, odnos prema roditeljima i porijeklu nije moguće svesti ni na bijeg ni na povratak, jer se istovremeno pokušava otići i ostati. Ivanović je, povodom Praznih kuća, govorila o „jednoj niši patrijarhata“ kojom se bavila — o tome kako žene prenose patrijarhat. Istakla je da nije željela da u tekst unosi eksplicitnu autorsku presudu, već da kroz dijaloge, poetske fragmente, tišine i praznine ostavi prostor čitaocu da sam uspostavi odnos prema prikazanom svijetu. Posebno je naglasila važnost jezika, koji je u njenom romanu istovremeno alat, oružje i medij kroz koji se prenose vrijednosti, pripadanja i nerazumijevanja.
Jedna od važnih tema razgovora bila je i savremena Crna Gora kao hronotop, odnosno kao prostor-vrijeme koje oblikuje junake i način pripovijedanja. U ovim romanima društvena kritika najčešće ne dolazi kao direktna dijagnoza, već kroz puteve, autobuske stanice, šaltere, bolnice, predizborne vikende, prazne kuće, turističke pejzaže, sela i gradove.
Društvo se ne opisuje toliko koliko se prostorno-vremenski osjeća. Đurović je objasnio da je Sampas roman puta kroz poznati, ali napušteni prostor: za razliku od klasičnog romana puta, u kojem likovi odlaze u nepoznato i mijenjaju se kroz putovanje, ovdje se vraćaju u prostor iz kojeg su otišli i u njemu ostaju zbunjeni i onim što zatiču i onim što su napustili.
Ivanović je, pak, istakla da je fragmentarna, mozaična forma Praznih kuća nastala organski, iz više kratkih priča koje su se uporno vraćale istoj temi, te joj omogućila da izbjegne patetiku i ostavi dovoljno prostora da čitalac sarađuje sa tekstom. Bošković je govorio o selu kao prostoru u kojem vrijeme drugačije teče: kada se krivica, tišina i odnosi dovoljno dugo prećutkuju, nastaju „izrasline“ ili „mutanti malih stvarnosti“, koji mogu prerasti u mit.
Bajo je otvorila i temu odredišta, odnosno nove destinacije koja junacima romana takođe ne donosi oslobođenje ni smiraj, i postavila pitanje čovjek ikada zaista stići negdje ili je, jednom kada napusti unaprijed zadate obrasce pripadanja, osuđen na vječitu tranziciju.
Prema riječima Đurovića, „ideja promjene mjesta kao rješenja [je] — naivna“, jer ni u tekstu ni u životu njegovih likova „nikad nije bila ideja da su stvari razriješene“; naprotiv, „bilo je jasno da će se platiti neka nova cijena“. Na to se Ivanović nadovezala konstatacijom da „Nosimo mi sebe svuda; ne možemo pobjeći u tom kontekstu, ali moramo imati neku vrstu perspektive – da li ćemo fizički otići, mentalno otići, napisati knjigu ili se obračunati s tim, zavisi od nas.“
U završnom dijelu razgovora otvorena je slika „rupa“ i „rupičastog identiteta“, kao jedne od veza među romanima. Kod Boškovića je to bukvalna rana na tjemenu junaka, ali i porodična jama, ponor i raspad javne slike pisca; kod Đurovića nevidljive rupe straha, nemoći i izbjegavanja sukoba; kod Ivanović praznine kuća, jezika, sjećanja, ženskog nasljeđa i gladi koja ne prestaje. Razgovor je pokazao da te rupe nisu samo mjesta traume, već i mjesta percepcije: upravo zato što nisu „iz komada“, likovi ovih romana mogu vidjeti pukotine u svijetu koje „čvrsti“ i samodovoljni često ne vide.
Na kraju su kao mogući oblici otpora izdvojeni pisanje, humor, ironija i ljubav. Ivanović je govorila o književnosti kao prostoru koji, ako ništa drugo, poziva na dijalog i navodi čitaoca da promisli sopstvenu analognu situaciju. Đurović je istakao da ga, pored politike i društvenog konteksta, u književnosti najviše zanima ljubav, koju vidi kao mogućnost da se ljudi istinski sretnu. Bošković je, govoreći o identitetu, kazao da su mu najzanimljiviji paradoksi i vlastite kontradikcije, jer ljudi nisu do kraja čitljivi ni sebi, a kamoli drugima.
Razgovor „Ni na dom, ni na put“ pokazao je da savremeni crnogorski roman može biti izuzetno precizan prostor društvenog mišljenja upravo onda kada ne govori deklarativno, nego kroz atmosferu, hronotop, glas, tijelo, porodicu i tišinu. Prazne kuće, Sampas i Mjesto rođenja ne nude jednostavne odgovore, ali nude mogućnost da se prepoznaju pukotine u mitovima koji nas oblikuju — i jezici kojima se, uprkos svemu, može pokušati govoriti sopstvena pozicija u svijetu.
