U poneđeljak 19. marta u Teatru Šanzelize, jednom od najstarijih u Parizu, gostovao je crnogorski gitarista Miloš Karadaglić.
„Kako se to može i očekivati od jednog Crnogorca, i Miloša odlikuje jaka upornost i istrajnost.” Misel Čarč
Dodajem, visprenost i genijalnost su takođe odlike pojedinih Crnogoraca kojima se Miloš Karadaglić pridružio.
Meni je uvijek nanovo, kad slušam kako mladi maestro prebira po žicama, a prsti se ne vide, u očima slika onog momčića od šesnaest godina koji danima snima sebe na videu dok svira. Snimke šalje Kraljevskoj akademiji umjetnosti u London. Nakon što su snimci preslušani, Miloš je postao student, stipendista te velike akademije. Tako se počinjao ostvarivati njegov djetinji san koji se rađa u osmoj godini slušajući Albenicov "Asturias" u Segovijinom izvođenu. Poklon od oca.
Ova je nestvarna noć počela izvođenjem "Grand solo" od Sora. Izvođenje Džulijana Brema numere "Grand solo" bilo je za Miloša inspiracija i podstrek, naročito posto je lično iz njegovih ruku dobio nagradu koja nosi Bremovo ime.
Miloš na gitari svira djela napisana za klavir, koja su on i njegov profesor Majkl Luis, prilagodili njegovom izvođenju.
Svira Baha, njegove Preludij i fugu BWV 997. Miloševa gitara je pričala jezikom klavira dok je on zaneseno milovao žice.Miloš se naglas sjeća kad je otišao za London, o nostalgiji za Crnom Gorom, dodaje da je svirajući Domenikonijevu "Koyunbabu", čija je tema nastala iz jedne narodne turske pjesme praćene divnim zvukom, budio njegove uspomene i podsjećao ga na mjesta u kojima je odrastao u svojoj zemlji iz koje je tek bio došao.
Priča o sebi, o inspiraciji koju traži svirajući sa društvom na crnogorskim plažama, na mjestima odrastanja.
Njegova je jednostavnost u ophođenju svojstvena velikim i izabranim. A osmjeh koji vam upućuje iz, još uvijek, dječačkog sna, prati vas još dugo sa zvucima njegove gitare u ušima.
Poslije burnog aplauza, izlazi na scenu, zatim izvodi Etidu br. 11 i Preludij br. 1 Vilja Lobosa, Etidu br. 12 Valsa-Čoroa. Opet vas odvodi u magični svijet muzike.
Danas je Miloš taj koji, možda svojim izvođenjem, upravo uvodi jednog dječaka u san sličan njegovom, svirajući Albenicevu "Granadu" i "Sevilju".
Vjerni Miloševi slušaoci među kojima ubrajam sebe jer sam po ko zna koji put uživala živjeći svaki trenutak, svaki akord i pokušavajući da, dok svira četvrti dio djela "Koyunbaba", razaznam njegove prste koji su se u zanosu pretvarali u jedan, dok me je melodija odvodila na plaže i u planine mojega odrastanja.
Na drugi dugi aplauz svira "Lagrimu" od Fransiska Tarege.
Još jedan put ga publika svojim aplauzom i uzvicima "bravo, otra, otra, još, još" vraća na scenu… Još jedan put izlazi zahvaljuje se i odlazi sa scene svijetla se pale, ali niko ne ustaje, a okolo kao da odzvanjaju zvuci klasične gitare, nekad dječaka, sada odraslog momka, čiji je uzor u mladosti bio Džon Vilijams.
Znate da Miloševo prezime Karadaglić na crnogorskom jeziku znači "Crnogorac". "Kara" znači crna, a "dag" planina. Nije li to što je upravo Miloš Karadaglić najveći i najbolji ambasador Crne Gore, sadržano u simbolici njegovog imena?
Tanja V. Sekulić
